Grad Varaždinske Toplice u protekloj je godini bilježio rekordne turističke brojke
Grad Varaždinske Toplice u protekloj je godini bilježio rekordne turističke brojke koje prate i povijesni rezultat županijskog turizma. Naime, Varaždinske...
Nenad Šantek, pripadnik zasebne policijske postrojbe Policijske uprave varaždinske u obrani Vukovara u Domovinskom ratu i zatočenik srpskog logora, ističe da je spajanje dva grada prijatelja nastavak prijateljstva s ljudima koji su 1991. godine branili Vukovar.
– Prije 13 godina počeli smo splavarenjem Dravom do Dunava povezivati Varaždin i Vukovar, od prošle godine gradove prijatelje, a upravo zahvaljujući našoj postrojbi gradovi su se pobratimili. Ove godine obilježavamo 27. obljetnicu našeg odlaska u Vukovar. Redovito idemo u Slavoniju, na mjesta pogibije naših suboraca, u Aljmaš. To je naše hodočašće i odavanje počasti svim stradalnicima u Domovinskom ratu. Iz naše postrojbe poginulo je ili nestalo 36 suboraca, 56 ih je ranjeno, a 120 nas je prošlo kroz srpske logore – rekao je Šantek.
Potporu u ovoj „avanturi“ Šanteku je dao saborski zastupnik Anđelko Stričak, i sam pripadnik Specijalne jedinice policije „Roda“, koji ih je u četvrtak ujutro došao ispratiti.
– Prijatelji se prepoznaju kad je teško, kad se nađeš u nevolji, a u jesen 1991. godine Vukovarci su se našli u zaista velikoj nevolji. Tada je na njihov grad izvršena srpska agresija. U pomoć su im pritekli policajci, tadašnji pripadnici PU varaždinske koji su u obrani grada ostali do zadnjeg dana. Upravo u spomen na taj doprinos obrani Vukovara naših varaždinskih i međimurskih policajaca, u spomen na sve žrtve – poginule, ranjene, zatočene, po 14. put se odvija spust Dravom, zvan VukoVaraždin. Osim što na taj način njegujemo uspomenu na doprinos naših policajaca obrani Vukovara, sudionici skreću pozornost na blagodati rijeke Drave koja je jednim dijelom zaštićena. Podsjećam da je uredbom iz 2011. čitav tok rijeke Mure i Drave sukladno Zakonu o zaštiti prirode zaštićen u kategoriji regionalnog parka što govori u prilog da se zaista radi o jedinstvenom dijelu prirode – kazao je Stričak zaključujući da se na ovaj način, osim što se ponovno povezuju Varaždin i Vukovar, daje dignitet Domovinskom ratu, dignitet doprinosu varaždinskih policajaca u obrani grada-heroja, ali i skreće pozornost na ljepotu i blagodati rijeke Drave.
Devetorica branitelja krenula su s dva čamca, a na putu će im se priključiti još jedan kolega. Start je bio u Donjoj Dubravi, odakle se nizvodno može ploviti Dravom, a cilj je u Vukovaru za osam dana.
Kata (90) i Franjo (92) Potočnjak iz Majerja u veljači su u društvu 50-ak članova obitelji i bližih prijatelja proslavili čudesnih 70 godina braka. Tako velikim jubilejom mogu se pohvaliti vrlo rijetki parovi, stoga zaslužuju svaku pohvalu, a kako su do toga došli, što su prošli i čime se sada bave, ispričali su nam vremešni supružnici.
– Kada smo bili mladi svake nedjelje su bile zabave. Ondje smo se znali sretati i tako smo se upoznali 1949. godine. Malo sim’, malo tam’, i tako smo se našli. Otišao sam u vojsku i kada sam se vratio, vjenčali smo se – prisjetio se Franjo.
Oboje su u vrlo dobroj kondiciji, fizičkoj i mentalno, posebice Franjo koji pamti sve događaje, imena i datume. Danas imaju sina, kćer, pet unuka i 13 praunučadi.
– Crkveno smo se vjenčali 1. veljače 1953. godine u Crkvi sv. Petra i Pavla u Petrijancu. To je bila nedjelja, a u subotu je bilo sudsko vjenčanje u Mjesnom uredu u Petrijancu. Ja sam zet, došao u Majerje iz Petrijanca. Prvo smo šest godina živjeli u Petrijancu, sin se rodio 1953., a kćer 1959. godine. Međutim, spletom događaja, njezini roditelji su ostali sami i nismo imali drugog izbora, doselili smo se k njima u Majerje 1959. godine – ispričao je Franjo koji je radio kao obućar.
Zaposlio se, kaže, u jednoj tvrtki 1954. godine, no budući da je tada bilo puno obućara, kao nekvalificirani mladi radnik nije mogao doći do izražaja pa je na inicijativu direktora završio školu za obućara. S vremenom je napredovao pa je postao majstorom, a na kraju, posljednjih osam godina, bio je na mjestu šefa proizvodnje. Umirovio se 1990. godine.
Njegova supruga Kata bila je domaćica.
– Imali smo nešto zemlje, krave i svinje i o tome sam vodila brigu, a često sam išla i u berbe jabuka, jagoda, višnji… Bavila sam se poljoprivrednim poslovima. Moj otac je bio nepokretan pa sam se i o njemu brinula – otkrila je Kata i dodala da se kasnije brinula i o unukama kada su bile male, a njihovi roditelji na poslu. Franjo joj je pomagao kada je mogao, odnosno kada je imao vremena između posla i rada u fušu.
– Meni se isplatilo što sam radio fuš. Jedne zime sam sâm doma napravio 17 pari cipela – dodao je.
U braku im nije bilo uvijek lako, govore supružnici, bile su poslijeratne godine. Bilo je lijepih, ali i teških trenutaka, no uvijek su se držali zajedno kako bi sve lakše prebrodili. U dijelu toga leži i tajna dugog braka, otkrivaju slavljenici.
– Ja uvijek kažem: rad nikome ne škodi. Jako puno sam radila, cijeli život, ali nikada nisam prigovarala i nije mi bilo teško. Kada to prihvatiš, onda ti je i lakše raditi. Što se tiče tako dugoga braka, treba puštati jedno drugome, najvažniji je mir u kući. U svakom braku ima i svađa. Nekad se pređe preko nečega, a nekad se posvađate. Nitko nije savršen, ali treba se smiriti i jedan drugoga trebaju poslušati jer dok su ljudi složni, neće biti problema. U braku je važno međusobno poštovanje – smatra Kata, a s njom se složio i suprug.
– Nema neke posebne tajne za tako dug brak, ali ne treba se previše oko nekih stvari uzrujavati. Ako je čovjek miran, može puno podnijeti. Jedan segment od tih “tajni” dugog braka je i sređenost cijele obitelji. Nitko od nas nije pravio nikakve ekscese. U 70 godina braka svašta možeš naučiti, i neke stvari za koje nikad nisi mislio da ćeš naučiti. Ostali smo skupa jer nismo mogli jedno bez drugoga. Nemoguće je tako dugo biti zajedno, a da ponekad ne dođe do nesuglasica, ali nikad nije došlo do ozbiljnog problema koji bi nas razdvojio. Ujutro bismo se pravdali, a popodne bismo “raščistili” – govori 92-godišnjak.
Iz svog braka posebno pamte lijepe trenutke, a to su bili odlasci na zabave, na Mariju Bistricu, u toplice, putovanja s umirovljenicima, dočeci novih godina, događaji za Valentinovo… A još do prije dvije-tri godine svaki su tjedan išli na bazene u Čakovec.
– Na bazenima je bilo dobro, ja ne znam plivati, ali bilo je baš dobro, malo smo se rekreirali. Do prije dvije godine smo još svuda išli, sada nam je već malo teže. Išli smo i svake godine na more s nekim iz obitelji, znali smo čak otići i autobusom – govori Kata koja, priznaje, ponekad malo zaboravlja, ali i danas svakodnevno priprema doručak, ručak i večeru te obavlja kućanske poslove, a tu su i druženja s praunucima.
Franjo jako voli sport, pa je tako često išao na utakmice i bavio se nogometom, a u selskom klubu je 10 godina bio blagajnik i jedne godine tajnik. I danas prati sport i, kaže, sve ga zanima te voli rješavati križaljke. Prati i politiku, ali oko toga ne smije biti previše rasprave jer može doći do svađe, govori kroz smijeh.
Oboje su još vrlo samostalni, no gotovo svi iz obitelji žive u blizini, pa su na raspolaganju ako zatreba, a jedna od unuka živi sa svojom obitelji u istoj kući na katu u odvojenom domaćinstvu. Ipak, jednom tjedno ih posjeti gerontodomaćica da pomogne s detaljnijim čišćenjem kuće.
No, sve što mogu, obavit će sami, pa tako i nabavku jer Franjo još uvijek vozi auto. Prije nekoliko godina prestao se voziti biciklom jer ima ugrađen pacemaker pa mu vožnja bicikla zadaje prevelike napore.
– Lani u studenome sam produžio vozačku dozvolu do 2025. godine, položio sam lakše nego ikad. Nemamo doma više ništa, čak ni kokoši, i onda moramo sve kupiti. Vozim se u dućane, na misu, na groblje, u Petrijanec… Za nas je život bez auta nezamisliv – navodi naš sugovornik i dodaje da je nekada to bilo drukčije jer automobila i javnog prijevoza nije bilo, a ni bicikla, pa je tako iz Petrijanca do Varaždina išao pješke.
– Krenuli smo u 4 sata ujutro, otac je sa mnom išao do Sračinca, a od tamo je išlo više ljudi na posao pa sam do Varaždina nastavio s njima. Tek sam kasnije nabavio neki stari bicikl – prisjeća se Franjo.
Nabavku tog bicikla, kao i sve ostalo što im se kasnije događalo u životu, Franjo i Kata gledali su kao uspjeh. I mladim su parovima savjetovali da budu sretni zbog malih stvari u životu.
– Nama je sve bio uspjeh. Imao sam malu plaću i više puta smo bili bez dinara, ali uvijek je nekako išlo. Sada su bolja vremena, ali ljudsko srce nikad nije zadovoljno. To ne smije biti tako, moraš biti sretan kada nešto postigneš, kao što smo mi sada zadovoljni. Mladi neka brak shvate kao svetinju. U braku se treba sporazumijevati i dogovarati jer bez toga nema uspješnog braka. Barem ja mislim tako – zaključio je Franjo.
Jedna od voćanskih najaktivnijih udruga, KUD Voća, u svoj bogat i raznovrstan kalendar godišnjih aktivnosti u 2023. uvrstila i oživljavanje jednog od omiljenih narodnih običaja.
Naime, odlučeno je da se zimsko razdoblje zaključi starim voćanskim običajem koji je, na žalost, nestao iz našeg kraja i iz svakodnevnog života općenito.
Rad se o čerhanju perja (ili čierhaju perja), aktivnosti koja je spajala i potrebu za izradom posteljine, a i predstavljala je idealnu priliku za druženje.
Kako je taj običaj izgledao moći će se vidjeti u subotu, 25. ožujka, od 15 sati u Etno kući u Gornjoj Voći. Vrijedne su članice KUD-a skupile perje, te će se isto “čierhati” na spomenutoj lokaciji i bit će otvoreno za javnost. Iz perja koje će se obraditi, KUD će dati izraditi jastuk koji će biti dio izložbenih predmeta u spomenutom objektu.
Uz samo čierhanje perja, posjetitelji će moći čuti uživo muzikaše KUD-a te razgledati prigodnu ponudu na štandu KUD-a.
Više o događaju i samome običaju vidite na objavi KUD-a Voća…