Na Tjednu karijera Sveučilišta Sjever okupit će se rekordan broj poslodavaca
Sveučilište Sjever i ove godine, treću godinu zaredom, organizira tjedan karijera - UNIN Connect Week na kojem poslodavci imaju priliku...
Intervju dana
Poslodavce guši antipoduzetnička klima
Davor Majetić, generalni direktor HUP-a
Kapitalizam se mora redizajnirati zato jer ima probleme, i na tome se sada radi, ali društvo mora biti transparentno i jednakih prilika za sve! To je društvo u kojem bih volio živjeti!
U povodu službene najave Hrvatske udruge poslodavaca o skorašnjem otvaranju podružnice u Varaždinu, prve takve u Hrvatskoj, razgovor smo vodili s direktorom HUP-a Davorom Majetićem.
Rješenje problema
Na nedavno održanim Danima HUP-a mogla se čuti izjava koja se ticala poslodavaca u Hrvatskoj kako mi nismo problem nego rješenje problema. Što to točno znači?
Ono o čemu mi danas govorimo je da su poslodavci ti koji će pokrenuti poslodavačke poduhvate, pokrenuti tvrtke, zaposliti ljude i početi stvarati dodanu vrijednost. Privatni sektor je ključ za izlazak iz krize! Znači, trebaju se stvoriti preduvjeti i okolnosti i treba motivirati poslodavce. Tu ne mislim samo na ljude iz Hrvatske nego iz inozemstva, dakle, ljude koji će doći u Hrvatsku, donijeti svježi novac i, naravno, zaposliti ljude, povećati prihode, stvoriti veći BDP, stvoriti više novaca u porez koji će omogućiti svima puno jednostavniji život nego što je to danas.
imamo previše zakona koji su vrlo kompleksni, često puta dvosmisleni i nisu jasno definirani
Kako se poslodavci u Hrvatskoj nose s aktualnom gospodarskom krizom?
Što se tiče same krize, ona traje četiri godine, mi smo već sve zalihe potrošili, mi smo postali kapitalizam bez kapitala, jer tvrtke više nemaju kapitala za svoje gotovo osnovne potrebe. Znači, nemamo sigurno kapital za pokretanje novog investicijskog ciklusa. Trenutna situacija je vrlo ozbiljna kao što ste već slušali: zadnji podaci su vrlo poražavajući u smislu pada BDP-a i industrijske proizvodnje, što je vrlo zabrinjavajuće. Potrošnja je mala, što je indikator da su ljudi oprezni, da štede, a ako nemate potrošnju, onda nemate niti tržišta. A ako nemate tržišta, onda nemate niti prihoda. Na žalost, mi smo još uvijek okrenuti tržištu u Hrvatskoj, jer je vrlo teško izaći van; velikim smo dijelom još uvijek nekonkurentni.
No trebamo li u privatizaciji iz 90-ih godina tražiti uzroke naše krize koja je po mnogočemu specifična od krize u ostalim zemljama okruženja?
Privatizacija ima i dobrih i loših strana u 90-im godinama, tako da privatizacija nije rezultat krize, jer uzrok naše krize zapravo je naša gospodarska politika unazad 20-ak godina, a privatizacija ima u tome manji utjecaj.
Koji su uzroci brojnih stečajeva poput Jadrankamena, Dalmacijavina, Kamenskog, MTČ-a itd?
Nema jednog odgovora. U nekim tvrtkama je kriza pokazala da je menadžment neodgovoran i loš i da više nema nekakvih poslova koji su nekad bili. S druge strane, nestalo je tržište zbog smanjenja potrošnje, zbog straha ljudi, zbog smanjenjog optimizma. Treći razlog je vjerojatno bio to što, kad se dogodila kriza, konkurencija je postala puno žešča i puno je tvrtki došlo izvana tražiti svoje tržište, pa su neki izgubili dio tog tržišta. Općenito smo u krizi zbog smanjenja državne potrošnje koja je bila veliki generator rasta.
Koliko ste upoznati s radom industrijske zone u Varaždinu i možete li nekoga od poslodavaca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj posebno apostrofirati kao uzornog u poslovanju?
Nemam točno podatke za industrijsku zonu u Varaždinu, ali ono što je sigurno je da su Varaždin i Međimurska županija najrazvijeniji dio tržišta u smislu privatnog poduzetništva.
Koliko ste, međutim, zadovoljni suradnjom vladajuće koalicije i HUP-a?
U svakoj konstelaciji Vlade, nama je glavni zadatak biti partner Vlade jer joj želimo pomoći da stvori uvjete koji će biti dobri za gospodarstvo, pa time za poslodovce i za sve građane. Tako da je nama uvijek cilj imati vrlo otvorenu komunikaciju, sudjelovati u svim razmišljanjima, kreiranjima politika koje Vlada čini a utječu na gospodarstvo, i dati svoje mišljenje. Mi prije svega svakoj Vladi želimo biti konstruktivan partner, ali u toj komunikaciji tražimo otvorenost tako da se nećemo libiti biti kritični, ali i hvaliti ono što je dobro.
Poduzetništvo
uzrok naše krize zapravo je naša gospodarska politika unazad 20-ak godina
Ide li, međutim, gospodarska politika ove Vlade poslodavcima na ruku?
Što se tiče gospodarstva i politike, još se oni slažu. I neki zakoni su pokrenuti tako da je teško reći koliko će ta politika na kraju biti efikasna. Ono što je dobro i što su načelno ciljevi Vlade koje mi apsolutno podržavamo je da se smanje troškovi i porezno opterećenje gospodarstvu, dovedu investitori i da se uvede red. Apsolutno, mi to podržavamo i tu nema nikakve razlike između strategije Vlade i samih poslodavaca. Sad, to je pitanje brzine provedbe kojom će Vlada činiti ono što namjerava činiti i ono što bismo mi htjeli.
Koliko je, međutim, birokracija “kočničar” poslodavcima u njihovim projektima i naumima?
Imamo previše zakona koji su vrlo kompleksni, često puta dvosmisleni, nisu jasno definirani, koji u proceduri stvaraju gotovo nemoguće i tu treba promijeniti i raditi reformu prema kojoj će zakoni i procesi biti puno trasparentniji i jednostavniji. To ne znači smanjivanje radnih mjesta nego samo da postoji postupak u kojem vam je jasan put – koliko će trajati i koliko će to koštati.
Koji je poduzetnički sektor najviše pogođen krizom u Hrvatskoj?
Svi su sektori danas pogođeni, ali ono što je najočitije je građevina.
U kojim, međutim, privrednim granama vidite šansu za poduzetnike u Hrvatskoj i njihove zaposlenike?
Mi imamo sigurno par kompetitivnih prednosti kao zemlja. Mi imamo more, pruge, rijeke, ceste i poziciju koja je negdje između Europe i Azije. Mi smo preveliki uvoznici struje s obzirom na sve što imamo – i vode i mogućnosti da koristimo vjetar. Tu je i prehrambena industrija – još uvijek imamo velik dio poljoprivrednog teritorija koji se ne obrađuje. Imamo još tu prednost da zbog “zaostalosti” možemo proizvoditi zdravu hranu. Metaloprerađivačka industrija posebice u vašoj regiji je također prednost za nas. I, naravno, mi smo ugodna zemlja za život.
Klima
naš komunizam nije bio tako loš kao u Bugarskoj ili u Rumunjskoj
Zašto u Hrvatskoj prevladava tzv. antipoduzetnička klima? Jesu li to recidivi iz socijalizma?
Meni je jednom zgodom, svojevremeno kada sam poslovao s njime, redatelj Antun Vrdoljak kazao: “Ne dao ti Bog uspjeti u Hrvatskoj! Jer onda kažu za tebe ili da si lopov, ili da si politički podoban.” Takav je naš mentalitet. No s ovom krizom se to još i pojačava, jer ljudima padaju prihodi i ostaju bez posla i djelomično zbog medijskih napisa kako se tumači kriza i kada slušate o lošoj privatizaciji, kako su ljudi neodgovorni prema radnicima, stvara se dojam da zapravo poslodavci varaju državu, varaju radnike, varaju poslovne partnere, varaju sve! Mi tvrdimo da od 100 posto poslodavaca možda njih 10 posto su poslodavci koji se ne bi trebali tako zvati! Kao i u svakoj većoj skupini, uvijek imate onih problematičnih i s njima se treba baviti, ali 90 posto poslodavaca se bori da preživi, da sačuva radna mjesta, da raste, da zapošljava ljude, da im plaća osobne dohotke i na žalost u ovoj krizi je prevladala ova druga priča da poslodavci zapravo ništa drugo ne znaju nego otpuštati radnike zato što je kriza, dižu profite da bi sačuvali svoj standard ili način života. Ono što su nekad zaradili u prošlosti sada postaje kao grijeh. Ako ste vi poslodavac i sada imate malo bolju kuću ili auto, to se danas smatra gotovo kao grijeh, na žalost. Naravno, mi smo došli iz socijalizma, ali ne treba zaboraviti činjenicu da smo mi ušli u kapitalizam ne radi bijega iz socijalizma nego smo mi željeli imati prije svega svoju državu! S nestankom komunizma mi smo izabrali demokraciju, kapitalizam kao društveni sustav, ali naš komunizam nije bio tako loš kao u Bugarskoj ili u Rumunjskoj gdje su oni odjurili s puno optimizma i sreće iz onog totalitarnog sustava u kojem su živjeli. Tako da ljudi još uvijek imaju tu sjećanje kako im je bilo lijepo i sigurno. Na žalost, nesigurnost nije pitanje socijalizma ili kapitalizma nego pitanje današnjeg svijeta u kojem ništa više nije sigurno! I mislim da neće više biti sigurno kao nekada. Ali upravo ta klima je loša, jer ljudi moraju shvatiti da su poslodavci tu da stvaraju, da plaćaju poreze, da zapošljavaju, da plaćaju osobne dohotke, da zaposlenike plaćaju fer i na odgovarajući način i da čitavo društvo raste.
Kakva je, međutim, radna etika naših poslodavaca, ali i kakav je moralni profil naših poslodavaca kod kojih djelatnici rade?
To je rezultat antipoduzetničke klime. Sigurno ima ljudi koji spadaju u one koji imaju upitne moralne osobine i upitni su kao kvalitetni ljudi. Ali, srećom, to nije pravilo. To su izuzeci! Većina poslodavaca su normalni, ozbiljni poslovni ljudi koji pokušavaju realizirati svoje ideje. Sad tu treba još spomenuti i sivu ekonomiju. Dakle, mi ne razgovaramo o ljudima koji postoje na tržištu kao poslodavci, jer hrvatska siva ekonomija je negdje oko 30 posto; ti ljudi su možda poslodavci, ali su u sivoj ekonomiji. I mi s njima nemamo veze. Posljedica krize je da poslodavci i radnici više razgovaraju. Ako se nema za plaće, onda se kaže: “Strpite se, molimo vas.” Dakle, poslodavci su odgovorni prema radnicima, prema sebi i prema društvu. Nije upitno da slučaj Kamensko, primjerice, treba osuditi – nama takvi poslodavci smetaju i mi od toga ne bježimo. I tu treba napraviti jasnu razliku. One koji se ne ponašaju u skladu sa zakonima treba što prije maknuti s tržišta i tu čekamo pomoć države, jer mi nismo policajci. One koji su tu slučajno, treba na brzinu maknuti, jer će napraviit veliki nered! Kao što znate, danas je puno lakše zaradiit novac u Srbiji nego kod nas. Poslodavci se žale da nigdje nije teže zaradiit novac nego u Hrvatskoj. Tako da nikad nije lakše bilo uzeti novce i otići negdje oploditi taj novac, ali ljudi žele ostati ovdje, žele sačuvati radna mjesta. Tako da bih rekao kako su se poslodavci u ovoj krizi pokazali i žilavi, ali i naša produktivnost privatnih poduzetnika je jednaka kao i slovenska!
Treba staviti glave na kup!
Kakav vi društveno-gospodarski okvir sanjate za sebe i svoju djecu?
Kapitalizam se mora redizajnirati zato jer ima probleme i na tome se sada radi, ali društvo koje mora biti transparentno i jednakih prilika za sve, mora se stvoriti! I to je društvo u kojem bih ja volio živjeti! U kojem vam je kriterij vaša sposobnost, vaš rad, ili vaša želja i motivcija. Koliko ste vrijedni, toliko ćete uspjeti u društvu! To je društvo koje bih u budućnosti volio imati i za svoju djecu! Ono što je prilika i neprilika za Hrvatsku je da ne postoji recept izlaska iz krize. I to je prilika za nas da budemo također originalni, jer mi imamo svoj DNK, našu prošlost, socijalizam, rat, okruženje u kojem živimo, utjecaj i Talijana, Mađara, Austrijanaca, Turske, svih mogućih kultura koje su se skupile na ovom malom prostoru, mi moramo staviti glave na kup i vidjeti što mi kao ova mala zajednica građana Hrvatske možemo činiti i koji je naš najbolji put da budemo uspješni.
Hrvatska je još uvijek aktivna samo u “jugosferi”
Kako će naši poslodavci biti pripremljeni kada sljedeće godine uđemo u EU?
To je dvosmjerno. Ja tvrdim da je za Hrvatsku prednost kada uđe na tržište s 500 milijuna ljudi – da nađemo neke svoje niše. Teško je očekivati da će netko iz Europe dolaziti u Hrvatsku zato što smo mi mala zemlja, malo tržište, ali sigurno je da će biti netko tko će željeti uzeti i taj dio našeg BDP-a! Jer 12,5 tisuća milijardi je BDP Europe, a Hrvatske je 40. Naravno da će nam htjeti konkurencija uzeti i ovih 40, jer konkurencija neće biti blagonaklona i reći: “OK, vi ste slabi, pa vas nećemo dirati!” Znači, bit će sigurno konkurencije, posebice na atraktivnim poslovima. Ova kriza je sad pokazala i potrebu da idemo na tržište izvan Hrvatske i dala je određene napore, pomake da poslodavci moraju razmišljati o tome što moraju učiniti da bi na tržištu izvan Hrvatske bili što konkurentniji. Tako da određeno znanje već postoji o vođenju brige o znanju, o kvaliteti, o troškovima o konkurenciji, što do krize nije bio slučaj. Ali sigurno postoji još puno prostora i mi ćemo organizirati i radionice i informirati poslodavce što ih čeka u EU. Čeka ih sigurno žestoka konkurencija, čeka konkurencija tvrtki koje su puno veće, tu mi moramo biti spremni i naći svoje niše gdje ćemo biti konkurentni. Tako da vrijeme dolazi, mi se moramo pripremati, sad sigurno nismo spremni jer imamo svoje probleme i teško je raditi u vremenu kad nemate za osnovno preživljavanje. Još uvijek sam optimist i tvrdim da je puno veća prilika da mi odemo van nego da nama Europa dođe ovdje!
A koliko su našim poslodavcima zanimljiva azijska tržišta?
Apsolutno! Mi se još uvijek vrtimo u tzv. jugosferi i u tzv. austrougarskoj sferi. Mi smo u tim zemljama jako aktivni. Međutim, sa zemljama iz Azije dolazi dosta inicijativa i mi ćemo pokušati uz Ministarstvo vanjskih poslova, koje je dosta aktivno, ali i s Uredom predsjednika RH, gurati poslodavce da istražuju koje su te naše mogućnosti i u tim zemljama. Znam, primjerice, da su sada Kinezi došli jer bi željeli poslovati s Vindijom u Varaždinu. To je, naravno, takvo tržište da kada bi se suradnja dogodila, Vindija bi trebala imati tri puta više proizvodnje nego što ima danas. I to bi bila nova šansa za Vindiju.
Kultura rada u RH
Kakva nam je uopće kultura rada u Hrvatskoj?
Mislim da se o radu vrlo malo priča. Mi bismo htjeli da se kultura rada podigne na visoku razinu svijesti, da je rad nešto što se svakako mora činiti da bi mogao funkcionirati. Na kraju krajeva, to je ljudska potreba! Ne možete samo sjediti i ništa ne raditi, to je u suprotnosti s ljudskim karakterom i genom! Znači, mi moramo promovirati rad. Mi moramo takve aktivnosti promovirati. No mi možemo pričati, ali se spuštamo na razinu vlastite odgovornosti. Primjer: ako ja sada vama kao šef kažem da odnesete papire na ovu stolicu, a stolica je mokra, pa vi papire odložite na drugo mjesto, onda je to vaša osobna odgovornost što me niste poslušali, jer biste napravili štetu. Međutim, koliko radnika će “staviti papir”, jer “tako je rekao šef”? Znači mi imamo dosta navika iz prošlosti, jedan dobar dio ljudi pokušava živjeti od rentijerskog načina života, špekulacija, jer smo zapravo promovirali vrijednost da su takvi ljudi uspješni! Mi moramo vratiti vrijednost da treba raditi! Međutim, kako je kriza, pokazuje se da treba raditi jako puno i jako kvalitetno da bismo mogli biti uspješni! I mi moramo ljudima objasniti da bez kvalitetnog rada nema opstanka!
Izvor:
Foto:
Intervju dana
Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi
Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno
Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.
Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.
Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.
Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.
Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?
Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.
Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?
Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.
Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij
Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.
Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?
Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.
(Ne)ozbiljna Nina
Znači li to predah od kazališta?
Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.
Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?
Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.
Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?
Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.
”Na terapiji”
Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?
Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.
Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto
Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.
Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?
Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?
Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.
Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.
Što?
Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.
Nisam zvijezda
Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?
Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.
Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…
Od kazališne plaće.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
S kim?
S Prljom, iz Leta 3.
Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?
Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?
Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.
Izvor:
Foto: Ivan Agnezović
Intervju dana
Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!
Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj
Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.
Socijalna skrb
Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?
Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.
Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?
Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva
U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.
Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?
To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.
Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?
Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.
Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?
u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan
Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.
Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?
U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.
Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?
Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.
Socijalne skupine
Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?
Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.
Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?
Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.
Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?
Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.
Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?
Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja
Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?
Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.
Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?
Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.
Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse
Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.
Nezbrinuta djeca
Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?
U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.
Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?
Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.
U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.
Istospolne
zajednice
Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija
Kako protiv nasilja u obitelji
Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na
Izvor:
Foto:
U fokusuprije 11 minuta
Nova odluka o parkiralištima u Varaždinu, evo koje su novosti i kako sudjelovati u javnoj raspravi
Život i društvoprije 1 sat
Varaždinskom uraru Mariu Benkusu vrijedno priznanje za 55 godina obrtništva
Međimurjeprije 2 sata
Općina Podturen uputila javni poziv za e-upise u vrtić “Dječja mašta”
Crna kronikaprije 2 sata
Policija traži počinitelja koji je provalio u župni dvor u Natkrižovljanu
Kulturaprije 3 sata
Restauratorski odjel Ludbreg već 30 godina spašava ugrožena kulturna dobra
Sponzoriraniprije 6 dana
Za firme i pričesti najbolji odabir su plate i slastice iz kultne varaždinske Kavane Arbia Dorka
Kultna varaždinska Kavana Arbia Dorka u Stepinčevoj ulici ovih dana je predstavila pregršt odličnih prigodnih kolača i torti od kojih...
Sponzoriraniprije 3 tjedna
Pet Centar dolazi u Varaždin, a vi dođite na feštu otvaranja
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
Sponzoriraniprije 1 mjesec
Javni poziv Općine Maruševec
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
