Zovu se Slobodan i Darko. Obojica su viša od 1,90 metra, imaju oko 120 kilograma, iz Sračinca su, nemaju po jedan prst – Slobodan je ostao bez desnog kažiprsta, Darko bez lijevog srednjaka – bikovi su po horoskopu rođeni u svibnju i imaju po dvije kćeri.

Slobodanove cure imaju različite majke, Darkove različite očeve. Dvojica muškaraca svakog jutra idu zajedno na posao u Opću bolnicu Varaždin i ma kakve god probleme imali, teško dulje od pet minuta u komadu budu ozbiljni. Raskomote se, presvuku, navuku bijele rukavice i radni dan može početi. Prvi je zadatak otvoriti sve hladnjake i pobrojati mrtva tijela u njima, nakon čega obdukcije mogu početi. Slijedi osam radnih sati „druženja“ s mrtvim sugrađanima.

Slobodan Sambolec i Darko Žnidarić po zanimanju su pomoćnici obdukcija u mrtvačnici Opće bolnice Varaždin i uživaju gotovo pa kultni status u branši. Jer, s 27, odnosno 24 godine radnog staža, najdugovječniji su pomoćnici obdukcija u Hrvatskoj.

Njihov je posao jedan od onih koji će rijetki izabrati kao zanimanje, u njemu se uglavnom završava spletom okolnosti, pa ni njih dvojica nisu iznimka. Sva su ljudska osjetila na velikoj kušnji. Vide stvari od kojih ljudi okreću glavu i na ekranu, mirisi su neugodni, dodiri hladni, tišina neprirodna… Ipak, kad je trebalo raditi, nisu dvojili.

– Po zanimanju sam sanitarno-laboratorijski tehničar i u školi sam vjerovao da ću raditi u laboratoriju, što jedno kraće vrijeme i jesam. U Domovinskom ratu sam bio u medicinskoj ekipi, a po povratku se nije bilo lako zaposliti, a treba hraniti djecu. Istina, zgroziš se kad ti ponude ovaj posao jer ipak je to nešto o čemu nikad nisi razmišljao. Grom iz vedra neba. Kao odgovoran roditelj, ne razmišljaš predugo – prisjeća se Slobodan. Darko se pak, kao jedan od rijetkih u branši, sam ponudio poslodavcu kad je čuo da nedostaje radnika.

Do danas je na njihovu stolu ležalo na tisuće Varaždinaca.

Vesela mrtvačnica

Obojica se prvog ulaska u salu za obdukciju prisjećaju po, kako kažu, specifičnome mirisu, ali i moralnim dvojbama o percepciji drugih prema onomu što rade. Već u sljedećem je trenutku realnost ušutkala glas „što će reći ljudi“.

– Shvatiš da i taj posao netko treba odraditi jer svi na koncu završe ovdje. Smrt je neminovni dio života – govore.

Na posao su se privikli, predrasude odbacili, ali na nešto nisu i ne vjeruju da će ikada oguglati.

– Kad na obdukciju dođe dijete. Imao sam male cure doma, ali i danas mi je to jako neprirodno i teško – prvi i jedini put tijekom razgovora ozbiljan je Darko.

Neočekivano, mrtvačnica je valjda najveselije mjesto u Bolnici. Ono što će se provlačiti i isticati kroz cijeli razgovor je pijetet prema mrtvima, ali i prihvaćanje smrti kao neizostavnog dijela života. Kao što su komičari najčešće najveći depresivci, tako se, očigledno, oni najbliže smrti najviše raduju životu.

– Tu shvatiš da sve ima svoj kraj i da ne preostaje drugo nego se radovati kad god to možeš – kaže Slobodan. Sve što jedan govori, drugi potvrđuje.

Oni više nemaju problem s umrlima. U mrtvačnici su za svaku tugu, ali i kaos, zaslužni živi ljudi. Treba biti dobar psiholog.

– Ovdje se čovjek susretne s realnosti smrti voljene osobe. Teške su to situacije, a na koje ni mi nismo i ne vjerujem da ćemo ikada postati imuni. S druge strane su nerijetki problemi s obitelji pokojnika. Kod nas dođu pod šokom i bude svačega, agresije. Ljudi nisu sasvim svoji.

Problem je i običaj bdijenja, kad se cijelu noć provede uz pokojnika, dolaze gosti i puno se pije tijekom te noći. Ujutro neispavani i pod utjecajem alkohola dođu kod nas pogledati pokojnika i „puknu“. Svaka minuta postupka, koji nije kratak, njima je preduga, strpljenja nema, i eto problema – govore naši sugovornici i kažu da njihova visina i snaga itekako dobro dođu. – Da smo slabiji, možda bi nas i tukli – kroz smijeh govore ozbiljno.

– Kao da su nas pripremali za ovaj posao. Vjerujte, da nismo ovako kršni, bilo bi puno problema. Ovako, kad nas netko agresivan vidi, brzo se smiri – smiju se.
Kad na vrata mrtvačnice netko pokuca, pričekaju i nekoliko minuta do odaziva. To rade namjerno, ali ne zbog lijenosti ili bešćutnosti.

– Radi eventualnih problema pričekamo da se osoba koja je pred vratima smiri. I vjerujte, pali. Dosta je i nekoliko desetaka sekundi da čovjek dođe k sebi i da umjesto agresije reagira mirno – kažu.

Obojica, Slobodan i Darko, u Bolnicu su došli izravno s ratišta, gdje su bili na prvim linijama obrane. Povlastice nemaju, niti im je palo na pamet tražiti ih. Rade posao koji nitko ne bi poželio raditi, na zidu sale za obdukciju izvješena su upozorenja o zarazama kojima su izloženi u kontaktu s pokojnicima, rame su za plakanje neutješnoj rodbini, na meti pijanih ožalošćenih… Sa svim beneficijama i povlasticama plaća im je 4600, odnosno 5400 kuna koliko ima Slobodan zbog dužega radnog staža. Jedina beneficija im je pet slobodnih dana godišnje zbog teških uvjeta rada, a koje im daje Ministarstvo zdravlja.

Boravak na ratištu pomaže im u poslu. Smrt izbliza za njih nije novost. – Sve ove godine na Patologiji nisu ni izbliza strašne kao samo jedan mjesec na ratištu. Tamo smo zaista vidjeli sve, pa nas u mrtvačnici ništa ne može iznenaditi – kažu.

Jedna od patologinja s kojima rade je i primarijus Biserka Pigac, žena koju Pume smatraju dijelom svojih obitelji. Od 1993. godine do kraja Domovinskog rata s njima je bila na prvoj crti bojišnice, pomagala im da prežive. Po povratku se odlučila za specijalizaciju patologije, a po završetku se zaposlila u OB Varaždin i nastavila se usavršavati. U međuvremenu je obranila doktorsku disertaciju, jedna je od svega petero varaždinskih primarijusa, objavila je niz stručnih članaka i knjigu, priprema novu.

Njezinu punu titulu teško je nabrojati bez šalabahtera. Ona je prim. dr. sc. Biserka Pigac, prof. dr. med. spec. patološke anatomije. Može birati posao u inozemstvu, jednom je nogom bila u Sveučilišnoj bolnici u Mariboru, nostrificarala je diplomu koja joj sad vrijedi za cijelu EU, položila slovenski na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i… od svega odustala. Nije joj se išlo iz Hrvatske. Jednako razmišlja i danas, kad su ponude posla za doktore u inozemnim bolnicama svakodnevna stvar.

Manikura, šminka

Posao pomoćnika obdukcije uključuje i uređivanje pokojnika, a tu su želje svakojake. Njih dvojica su danas vrhunski šminkeri, besprijekorno mažu nokte, slažu odjevne kombinacije…

– Lako je šminkati žive ljude, neka bilo koji vizažist proba našminkati čovjeka s minimalnom tjelesnom temperaturom. Šminkeri su za nas male bebe – smiju se i ostaju tajanstveni pri pitanju kako to rade.

Kad čovjeka urede, odjenu i našminkaju… na red dolazi „opremanje“ lijesa. A živi ne žele da njihovi mrtvi na drugom svijetu oskudijevaju u svojim porocima. Tako uz vjerske sličice i krunice, danas s pokojnikom gotovo u pravilu ide i mobitel, ne zaboravljaju se punjač, cigarete i upaljač, bočica rakije ili piva.

Gotovo u pravilu tu bude i zlatnine, ali i novca. Nestanak vrijednosti iz lijesa najčešće je zbog čega se žale obitelji pokojnika, međutim, na Slobodanov i Darkov rad u desetljećima rada nije bilo prigovora. Dosad su promijenili četiri šefa.

U mrtvačnici je puno tuge, ali je i puno anegdota. Obojica se sa smijehom prisjećaju čovjeka koji je širom ozarenog lica pokucao na njihova vrata, „kao da mu se rodilo dijete“ i pitao je li mu punica kod njih. Kad su odgovorili potvrdno, pozvao ih je na gemišt.

S dvojcem kojemu je pijetet prema pokojnima na prvome mjestu razgovarali smo u maloj prostoriji, uredu/garderobi mrtvačnice Opće bolnice Varaždin. Na tek koji metar od nas su hladnjaci s pokojnima koji čekaju obdukciju ili dolazak rodbine da ih povede do posljednjeg počivališta. Unatoč hladnim, sjajnim metalnim stolovima, odsjaju savršeno ispoliranih hladnjaka, nepoznatim instrumentima uz stolove za obdukciju… u varaždinskoj mrtvačnici nije sumorno. Slobodan i Darko se brinu da atmosfera na vjerojatno najmorbidnijem mjestu za živog čovjeka ne bude morbidna.

Na izlasku su nas dečki upozorili da ih ne pozdravljamo s „do viđenja“.

“Patologija je med i mlijeko a prijevara Stanoinga je trauma”

U 27 odnosno 25 godina službe nije bilo nijedne pritužbe na srakarski dvojac iz bolničke mrtvačnice. Znali su oni pronalaziti na tisuće eura ušivene u kaput pokojnika, bake vrlo često u podstavi imaju kune koje iz milja zovu „vatrogasna članarina“. Par u razvodu je prodao nekretninu i podijelio novac, muškarac poginuo na motoru i u mrtvačnicu došao s 50.000 kuna u jakni. Slobodanu i Darko novac, ni bilo što drugo od mrtvih, kažu, ne pada na pamet uzeti.

– Uzeli ne budemo ništa od mrtvoga, a živi nam znaju ostaviti napojnicu – kažu. Inače, Slobodan je jedna od žrtava prijevare u poslu sa stanovima Stanoinga. Nakon razvoda od supruge, ona ga je isplatila iz zajedničke kuće. U gotovini je predao 49.500 eura za stan na Grabanicama, da bi nekoliko tjedana prije useljenja sve propalo. Od uplate je prošlo osam godina, a Slobodan je protiv bivšeg direktora Stanoinga Eduarda Brumena i petorice direktora pokrenuo kaznenu prijavu i čeka ishod. Zbog svega danas živi u ruševnoj naslijeđenoj kući, čiju polovicu je naslijedila sestra. – To su traume. Patologija je med i mlijeko – zaključuje Slobodan Sambolec.

Plava knjiga

Ima li nas premalo? Ljudi kad dođu, vide nas zbigecane i staložene i vele: „Blago vama, vi ništ ne delate.“ Na naš posao utječe viša sila i nema tu protokola po „plavoj knjizi“, pravilniku za mrtvačnicu. Prema njoj obdukcija traje do 2,5 sata, a odijevanje pokojnika 1,5 sata. Mi ne možemo reći da nećemo raditi više od toga. Treba li se pobrinuti o osam pokojnika, pobrinut ćemo se. U tim bi trenucima bilo dobro da nas je više, ali naš je posao stihijski.

Prozirna stakla

Pri preuređenju zgrade izvođač radova je na prozore stavio prozirna stakla. Kad su ih Slobodan, Darko i lječnici patolozi upozorili na neadekvatna stakla, nije im bilo jasno gdje je problem. Stakla su promijenili tek nakon što su im dečki zorno objasnili što bi prolaznici uz zgradu mogli vidjeti kroz prozor sale za obdukciju. Osam prozora i vrata je promijenjeno.