Svakom lingvistu ili drugom istraživaču koji se bavi govorom kajkavaca i drugim područjima vezanima uz kajkavsko narječje “veno” je nezaobilazan pojam, zanimljiv i kao prava, lijepa kajkavska riječ, ali i kao filozofski koncept.

S čem poda venodjate?

Sjećam se prvih nekoliko susreta s tom fascinantnom riječcom. Prabaka (ili mamica, kako smo zvali prabake) se nije mogla sjetiti izraza za neki predmet i samo je promrmljala “no, donesi mi ono, ono veno, ono s čem se pod venodja…”

U tom je trenutku djetetu od pet godina teško bilo razlučiti radi li se o krpi, metli, usisivaču ili nekom drugom predmetu koji može poslužiti za pod, no nakon nekoliko situacija u kojima je “veno” upotrijebljeno, naučio sam intuitivno prepoznavati predmet na koji se u tom trenutku odnosilo.

Ambivalencija

Ovaj sveprisutni pojam, za one koji ne znaju, može zamijeniti bilo koju drugu riječ koje se vaš sugovornik trenutno ne može sjetiti ili koju u danoj situaciji ne može ili ne smije izgovoriti. Postoje brojne teorije o nastanku “venoga” – neke kažu da se pojam najprije razvio kao cenzura za pojmove koji u društvu slove za vulgarne, i to vrlo vjerojatno od iskrivljavanja latinskog naziva za ženski spolni organ.

Druge pak teorije polaze od iste logike, no kažu da se razvio od alternativnog naziva za muški spolni organ – “vena”. Kako bilo da bilo, stoji činjenica da se radi o univerzalnom, praktičnom i nezamjenjivom izrazu koji dodatno obogaćuje ionako bogat leksik – tako možete “venodjati”, “iskati nekše veno”, “ziti onoga venoga”, “zgubiti veno” i još “puno veno sega”! Uostalom, o tome koliko je ovaj pojam nadahnjujuć mnogo govori i činjenica da je rubrika koju trenutno čitate nazvana upravo po navedenoj riječi!

Štel sam vam još nekše veno povedati, al sam se zvenodjal, pak ne znam ki mi je veno!