Iako ga je naivna umjetnost oduvijek privlačila, samouki varaždinski slikar Zoran Jovanović slikarstvom se intenzivno počeo baviti prije tri godine, kada je otišao u mirovinu.

– Meni je to uvijek bilo zanimljivo, proučavao sam slikarstvo, ali sam imao takav posao da se nisam stigao time baviti. Radio sam u Ludbregu kao serviser, popravljali smo strojeve na terenu, tako da me nije bilo doma. Sada kada sam u mirovini, imam vremena i slikanje me ispunjava, rekao bih da mi je to sada stil života – rekao je varaždinski slikar.

Po odlasku u mirovinu uključio se i u likovnu Udrugu „Art klub – Moje vrijeme“, koju vodi Đurđa Pevač, gdje je jedini član koji se bavi naivnom umjetnošću.

– „Art klub – Moje vrijeme“ vodi iskusna umjetnica koja prenosi svoje znanje mlađima. U taj klub učlanjena su i djeca od sedam godina, tako da nas ima svih generacija. Šaroliko je društvo i šaroliki su radovi. Imamo prostor u Ulici Krešimira Filića u Varaždinu gdje se sastajemo svakog petka, slikamo i družimo se – navodi Jovanović te dodaje da je jedini problem veličina prostora.

U svojim radovima voli uzeti dovoljno slobode da kombinira motive grada Varaždina s klasičnim motivima naive – seoskim motivima

– U prijašnjem prostoru, koji je bio veći, imali smo tri izložbe, no morali smo se iseliti jer se mijenjao vlasnik. Trebali bismo se povezati s gradskim ocima da nam se omogući neki veći prostor za izložbe i slikanje – ističe.

Jednom godišnje održava se likovna kolonija, kada se članovi Udruge okupe u parku pa slikaju u prirodi. U goste, između ostalih, dođe i međimurski slikar naive Franjo Ružman – Brko, pa je to ujedno i prilika za druženje, razmjenu iskustava i održavanje prijateljstava.

Širok opus

Tehnika kojom Jovanović stvara je tehnika naive uljanih boja na staklu takozvane „hlebinske škole“. To je tehnika koja je priznata kao autohtona hrvatska, a nastala je prije 80-ak godina na području Hlebina u Podravini, dok naivno slikarstvo u svijetu postoji više od 200 godina. Ipak, Jovanović se ne ograničava samo na naivno slikarstvo.

– Volim slikati i na nekim drugim podlogama i tehnikama, recimo u akrilu na platnu i kartonu, ali staklo mi je nekako najprivlačnije, iako je s njim najteže raditi jer se radi obrnuto. S jedne strane se prvo rade detalji koji su vizualno bliže promatraču, a zatim pozadina, pa slika ispadne s druge strane. Zahtjevno je i jer se ne smije pogriješiti: ako se nešto pogriješi na platnu, puno je lakše ispraviti nego na staklu – govori.

Osim toga, u svojim radovima voli uzeti dovoljno slobode da kombinira motive grada Varaždina s klasičnim motivima naive – seoskim motivima, budući da je to slikarstvo poteklo upravo sa sela, a nerijetko kombinira i detalje s radova drugih umjetnika: – Ako mi se neka skica dopadne, dio kopiram, ali onda ubacim neke svoje boje ili detalje. Uzmem jedan detalj koji mi se dopadne na jednoj slici s razglednice ili kalendara, pa drugi od druge i treće, pa napravim jednu svoju sliku. A neki put radim iz mašte.

Idol mu je Mijo Kovačić, pa je dosta njegovih slika i kopirao.

– Volim i radove Ivana Generalića i ostalih umjetnika, ali Kovačićeve slike su mi najljepše, pred njima bih mogao satima sjediti i gledati ih. Kada kopiram njegove radove, pokušavam neke boje i efekte ostvariti kako ih je on napravio, i tu se najbolje stekne iskustvo – istaknuo je Jovanović.

Dosad je naslikao 50-ak slika na staklu, a još ih je puno stvorio drugim tehnikama. Za jednu sliku potrebno mu je, kaže, puno vremena jer se uljane boje dugo suše, pa istovremeno stvara više radova.

– Uvijek paralelno radim dvije-tri slike. Dok se jedna suši, radim drugu, pa treću. Kako se duže time bavim, sve mi bolje ide, pa sam već uočio i neke svoje finese. Manje slike idu brže, ali za velike slike s puno detalja mi treba otprilike mjesec dana. No, ima puno „prčkanja“ i treba imati živaca, pa kad zapnem, prebacim se na nešto jednostavnije, primjerice na platno, pa se onda opet prebacim na staklo. Ali, dok je čovjek uporan, može se – objasnio je Varaždinac.

Planovi

Mnogo svojih slika je već podijelio obitelji i prijateljima, a ima interesa i za kupnju, no Jovanović ih ne namjerava prodavati prije nego što održi samostalnu izložbu, za koju mora imati pripremljeno barem 20-ak slika. Osim toga, istaknuo je i da se emotivno veže za slike, pa mu je draže sliku nekomu darovati nego prodati.

– Naša udruga nije profitabilna, kod nas nema prodaje, ali spreman sam dati sliku ili novac od prodaje svoje slike ako se negdje bude događala neka humanitarna akcija, primjerice za djecu. Ako novac ide u prave ruke, rado ću se uključiti u takvu akciju – ističe.
Želja mu je, također, osigurati si prostor kako bi održao samostalnu izložbu naive kada pripremi više slika velikog formata. Dodatno ga je na to potaknuo interes posjetitelja na Špancirfestu, kada je bila održana likovna kolonija.

Dosad je naslikao 50-ak slika uljanim bojama na staklu

– Ljudi su se na Špancirfestu jako zanimali za naivu, pogotovo stranci. Zaustavili su se, pogledali, porazgovarali… U drugoj polovici prošlog stoljeća Talijani su bili „ludi“ za tim slikama, Hlebinci ih nisu stigli raditi kako je to bilo popularno. To je stagniralo, barem kod nas, no sada se naiva vraća na velika vrata i puno ljudi pita za to – ispričao je Jovanović, koji ima u planu zanimljive kombinacije koje će se, uvjeren je, dopasti turistima, ali i domaćim ljudima.

– Varaždin je grad bicikala, anđela, baroka i cvijeća, a Stari grad je jedan od najreprezentativnijih elemenata. Motivi Varaždina u kombinaciji s motivima naive sigurno će biti zanimljiva kombinacija. Podravci i Međimurci puno zastupaju naivu, čak su se i u Dalmaciji počeli baviti njome, a ja bih želio da Varaždinci znaju da i mi to imamo – rekao je za kraj ovaj strastveni umjetnik.

“Gotovo da nema motiva kojega se nije dotakao”

„Slikarski zamah i opus pokazivao je i prikazivao bogatstvom slika, u vrlo kratkom vremenu na čuđenje svih promatrača, a nastajale su u posljednjih godinu i pol. Slikane su najčešćim slikarskim tehnikama kao olovkom na papiru, akrilom na papiru, kartonu te uljem na platnu, staklu i lesonitu. Podstrek i ljubav prema likovnosti općenito pronašao je još više kao član Udruge ‘Art klub – Moje vrijeme’, pa je to i nastala većina njegovih radova. Motivi su različiti, a gotovo da nema motiva kojega se on nije dotakao: zahtjevni portreti ljudi, ljudska figura, krajolik, životinje, ptice, mrtva priroda…“, napisala je Đurđa Pevač o Zoranu Jovanoviću u siječnju 2018. u katalogu njegovih slika.

Komentari

Komentara