AMERIČKA PRIČA

Kao i proteklih osam godina, učenici varaždinske Prve gimnazije su se s dva natjecateljska tima plasirali na završno natjecanje Američke informatičke lige.

Zahvaljujući Centru za izvrsnost iz informatike dobio sam poziv da s njima provedem tih pet napornih dana, od kojih dva u avionu, ali pet dana u kojima sam se, kao i pročelnik Miroslav Huđek prije dvije godine, na licu mjesta uvjerio kako to funkcionira i, što je još važnije, kakvi su naši učenici u usporedbi sa svojim kolegama iz raznih dijelova svijeta.

Posvećeni cilju

Odredište nam je Orlando, grad na Floridi, grad Universala i Disneyja, ne osobito velik za američke prilike, ima nešto više od 200 tisuća stanovnika. Krenula je naša mala hrvatska ekipa baš ispred mjesta gdje treba, ispred Prve gimnazije.

Već po polasku u rano jutro izbliza vidim da su to mladi, a ozbiljni ljudi, svjesni kakav ih put čeka, ali maksimalno posvećeni cilju. Nakon kratkog leta iz Zagreba za Frankfurt čeka nas dva sata odmora u jednoj od najvećih europskih zračnih luka i onda direktni let za Orlando. Let traje punih 10 sati. Ulazak u SAD svima dojmljiv: rigorozne kontrole, uzimanje otisaka, zjenica oka i nelagodan osjećaj kao da ste nešto skrivili. Iako, nedavno smo bili u Rusiji i tamo su još strože kontrole.

Nakon izlaska, novi šok. Temperatura 35 stupnjeva s iznimno puno vlage, osjećali smo se kao u parnoj sauni. Prvi dojmovi Orlanda – lijep grad, iznimno razvedene površine, prepun zelenila i jezera raznih veličina. U nekima od njih obitavaju i pravi krokodili. Nema osobito visokih zgrada. Čudi me da nema klasičnih trgova kao u europskim gradovima i to mi se ne sviđa.

Smještaj u hotelu – tipično američki. Čisto, uredno ali nekako sve umjetno. U svakoj sobi su mikrovalna i aparati za kavu, onu američku, koja nam nikako ne odgovara. Čudimo se doručku s instant jajima. Hrana je dobra, ali kad bismo joj dali školsku ocjenu, dobila bi trojku i ništa više. Obišli smo i shopping centar u kojem sam skupljao dojmove: cijene odjeće su povoljnije nego kod nas, cijene hrane skuplje, velik broj ljudi govori španjolski, iznimno puno osoba je prekomjerne težine. I da, kava ni tu nije dobra.

Poput Olimpijade

Predvečer mentori Bojan Banić i Vesna Novosel Martinić okupljaju svoje reprezentativce pod budnim okom ravnateljice Janje Banić i kreću zadnja uštimavanja za natjecanje. U hotel dolaze i drugi predstavnici iz Hrvatske, poznata XV. gimnazija, tzv. MIOC. Odmah u zraku osjećam rivalstvo između njih iz metropole i nas iz provincije, ali to je zdravo rivalstvo.

Ove godine je iz hrvatskog „svetog informatičkog srednjoškolskog trojstva” ispala V. gimnazija iz Zagreba, koja nije prošla na završno natjecanje. Da bi se ekipe plasirale na tzv. All Star, trebalo je proći četiri izlučna filtera. Susreli smo se i s učenicom varaždinske Prve gimnazije Emom Klarom Vidović, koja je na učeničkoj razmjeni upravo u tom dijelu SAD-a i koja uskoro završava drugi razred ovdje i vraća se u Varaždin. Doista nema mjesta gdje nas nema.

Osjećao sam se kao da pratim rukometaše na Olimpijskim igrama

Stiže dan natjecanja. Osjećam se kao da pratim hrvatske rukometne olimpijce na finalu Olimpijskh igara. Takva ozbiljnost, takva fokusiranost naših učenika oduševljava me. Dižu se već u 6 sati, ne obazirući se na jet-lag koji čini 6 sati vremenske razlike i još nas muči.

Kratak doručak i vozimo se na poprište finala. Škola Timber Creek, tipična američka škola koja ima 3.000 učenika, i opet onaj osjećaj umjetnog. Nema srdačne dobrodošlice, nema tople ljubaznosti ni za koga, pa ni za nas koji smo iz drugog kraja svijeta. Sve je hladno i sterilno. U ogromnoj dvorani skuplja se svih 88 timova, oko 400 učenika.

Iz Europe su tu, osim nas, Slovenci i Rumunji, a vidimo i Tajvance, Indijce, Kineze, zapravo je i u američkim školama najviše učenika koji su porijeklom iz tih zemalja. Pratim reprezentativce, svi spremno slušaju upute na engleskom jeziku, kojim odlično barataju.

Prva ekipa učenika prvih i drugih razreda – Ivan Rissi, Ivan Avirović, Josip Kelava, Rea Novak i Marin Kišić – se povlači i dogovara detalje, crta pripremu na ploču, a na drugi kraj škole odlazi ekipa seniora – Filip Vidović, Nikola Šalgaj, Mirna Baksa, Petra Jambriško i Tomislav Gregurić. Jedni drugima žele sreću i zakazuju susret za tri sata, nakon što završi prvi ekipni dio u programiranju. Profesori budno prate da ne bude kršenja pravila, a ja odlazim potrošiti par dolara na kavu, kako god loša bila.

Sjajan rezultat

Nakon tri sata ekipe izlaze, mali genijalci već po hodniku rješavaju dileme oko zadataka. Programiranje je dobro prošlo, osobito mlađoj ekipi, koja je ostvarila maksimalan broj bodova. Pauza za ručak, novo razočaranje, opet klasično hladno američki – svatko dobije jedan sendvič i bocu vode.

Razgovaram s ravnateljicom kakav bismo mi bili domaćin i kako bismo sigurno oduševili našim gostoprimstvom. Bodre se međusobno naši i kreće drugi dio rješavanja kratkih zadataka, vidim nevjerojatan spoj informatike i matematike s drugim kolegijima i priznajem da ništa ne razumijem. Naši dobri, nekoliko greškica i mlađa ekipa je peta, a starija sedma. Sjajan je to rezultat i još „podebljan“ odličnim rezultatom u pojedinačnoj konkurenciji, gdje je Ivan Avirović bio prvi, Ivan Rissi i Filip Vidović drugi, a Mirna Baksa, Nikola Šalgaj i Marin Kišić treći. Malo nas muči što su ovi iz metropole bili ispred nas, ali iduće godine je nova šansa.

Naši su nekako rezervirani prema tim rezultatima, a ja oduševljen i razmišljam kako ponekad doista nismo svjesni kakve genijalce imamo. I još nešto što me čini zadovoljnim: činjenica da sam dio projekta stvaranja županije znanja, jer obrazovanje će se uvijek na kraju isplatiti.

Orlando, grad Universala i Disneyja, pun vlage, prepun zelenila i jezera u kojima žive i krokodili

Idući dan naši mi izgledaju umorni. Osim što su sjajni informatičari, to su učenici koji mogu biti ponos svojim roditeljima, jer tu nema iskakanja, poštuje se dogovoreno, iznimno pristojni, kulturni, zaista su pravi reprezentativci svoje škole, županije, države, a i svojih obitelji.

Vraćam se oduševljeno iz Amerike, koja je lijepa zemlja, ali kad sve zbrojim, nikad je ne bih mijenjao za našu županiju i moj Ludbreg. I da, jedan od prvih zadataka po povratku je da sjednem na trg u Ludbregu i popijem konačno pravu kavu. Takav gušt, fina kava na krasnom trgu, to nema ni slavna Amerika.

Izvor:
Foto: