OKO NAS Dragica i Milica Genc

„Nekad nam je bilo dobro, nekad loše, ali smo sve prebrodili“. Ovu rečenicu će izgovoriti političari u predizbornoj kampanji, isto vjerojatno misli i Bill Gates, a niti tajkun iz moje ili vaše ulice nije sretan kad im umjesto Diorovih dostave Versaceove košulje.

 Nama ju je pred koji dan, dok je Lovrić Merzel trgovala s jamčevinom u vrijednosti od dva milijuna kuna, rekla Milica Genc. Baka koja će za godinu dana proslaviti devedeset živi s četri godine starijom sestrom Dragicom u Bednji.

Ukratko – dobrim danima smatra zlatna vremena kad su imali kravu Lisu i prodavali mlijeko, loša vremena kad je „kravica vmrla“, ali ipak, evo ih, još su tu.
Koliba, grede na niskome plafonu, dva kreveta, dva stolca, deseci svetačkih slika, stara zidana peć, mačka na krevetu… Kao da ste ušli u Fellinijevom film.

Moglo bi Vas zanimati:

Nastavljen projekt povezivanja generacija Graditeljske, prirodoslovne i rudarske škole

Nastavlja se provedba projekta Graditeljske, prirodoslovne i rudarske škole (GPRŠ) “Međugeneracijska solidarnost” kojim se nastoji aktivno uključiti učenike u život...

Bilo je dobrih ljudi koji su bakama željeli pomoći i pokloniti im barem frižider i televizor, a ima i onih koji bi im uzeli i ono ništa što imaju. Tako da od tehnike u kući sestara Genc samo postoji radio na kojem se sluša nedjeljna misa i odmah se gasi jer im se „ne da slušati one dosadne političare“. To je razlog zašto ne žele niti televizor. Gori žarulja od 25 vati. Jaču ne žele jer „nisu naviknule“. Ovo nije socijalna priča, ali zaista me zanima kako HEP računa potrošnju struje kad bake plaćaju između 120 i 150 kuna mjesečno?!

Imaju što i žele – ništa

Točno, ovo nije socijalna priča. Ovo je bajka u kojoj dvije starice nemaju baš ništa, a isto toliko žele – ništa. Priča koja bi trebala pomoći zdravom razumu kad idući put u dućanu lupate petama o pod i srce vas boli jer, iako radite, ne možete si priuštiti niti „one jeftine cipele s potpisom, na sniženju po samo 400 kuna“.
Dakle, točno za polovicu novca od kojih žive dvije bake u Bednji. Ne znam, opet, kao niti za struju, kakvi su socijalni zakoni kad dvije starice zajedno primaju 800 kuna mjesečno, od čega za struju, konkretnije žarulju od 25 vati, “ode” 150.
One se ne žale na svoja primanja. Jedino što im beskrajno nedostaje su – ljudi. Iako imaju prve susjede koji im pomognu što god ustreba, bake bi voljele da češće netko navrati.

K nama nihče ne dojde

Danas isto, navečer kad zajdemo spavati najviše plačem Bogu zašto me drži tak dugo, a nemam nigdje nikoga.    Došla je neka gospođa prije par mjeseca. Rekla je da dela na Crvenom križu, onda sam ju pitala za vas (obraća se Blanki Glavica) – gdje je ona gospođa što je bila lani. Nisu mi htjele dati broj, pa mi dajte njihovoga telefona pa bum znala gdje su… Povedala mi je da ste negdi blizu Varaždina. Da ste otišli, da su vas deli nekam drugam… Da se sve rasteplo, da su nju maknuli i da zato ničega više nema. Pitala sam jer sam htjela kaj bi točno znala gde ste – pa ste živi ili niste… – Pitala sam za sve vas kaj ste k meni dolazili. Bog zna gdje ste i kaj ste. Fala Bogeku da ste živi.

Prije i poslije Lise

– Navečer kad zajdemo spavati najviše plačem Bogu zašto me drži tak dugo, a nemam nigdje nikoga. Svako ima nekoga ko mu dojde, a k nama nihče – govori baka Milica trudeći se govoriti po zagorski koji ćemo, smatra, razumjeti jer bednjanski… Bake su oduvijek zajedno i nikada se nisu razdvajale.
– Bile smo na brijegu, a kad se tata, poslije mamine smrti, koju ja nisam upoznala, oženil s našom tetom, došli smo u ovu kuću kod nje. Imale smo i dva brata. Kad su svi umrli, ostale smo same – govori Milica jer Dragica je bolesna i teško govori.  Puno plače. Kaže, od sreće što je netko došao. Dragica nije išla u školu jer je morala paziti na mlađu sestru, a Milica je završila tri razreda. Kad s njom razgovarate, zna zaiskriti takva lucidnost da se tri razreda čine vrednijima od četiri doktorata.

Kako to da se nikada nisu udale? – Naša dob je otišla u rat, dečki su poginuli, a ja sem ne išla da uzimam sebi mladjega ili starega – govori Milica. Život će rezimirati u nekoliko rečenica. Vrijeme u svakom slučaju mjeri na dva dijela – dok je Lisa bila živa i kad je uginula. – Imali smo zemljicu kaj smo radile, kravicu koju smo hranile (suze za suzom) i koja je otišla 2007. godine – priča Milica. Premda će možda miješati godine ili datume, ta im je godina očigledno posebno ostala u sjećanju kao prekretnica u njihovu životu.

Jer kad ju pitate kad su bile najsretnije, Milica će reći: Kad sam bila mlada. – Hranila sam kravicu sa sestrom pa smo si mlekeka tržile. Hranile smo kokoši pak smo jajčeka prodali. Susedi su bili vu Zagrebu, došli svaku subotu i kupovali jajčeka. 50 komada za 50 dinara – za to smo kupovale kruh. Od mljekeka kaj nam je ostalo skuhali smo si župu i žgance. Najsretnije jer smo radile. Imale smo što nam je trebalo i bile sretne. Krava je imala iceka, njega smo prodali kaj smo mogli kravicu dalje hraniti. Susjedima smo plaćali kaj su nam sijeno balirali – govori Milica, a mene je sve više sram zbog onih tenisica koje sam htjela, a nisam kupila pa mi je to pokvarilo jutro.

Nikada nama Crkva nije pomagala, još traži novce

Fenomen je da se stariji i siromašni valjda još jedino uzdaju u Boga, pa kao i u svim siromašnim kućama u kojima smo bili, i ovdje su jedine slike one svetačke. Baku pitam ne pomisli li ponekad da ih je Bog ostavio. Čudno me pogledala. – A što drugo nam i treba dati nego zdravlje? Hraniti nas ne može – kaže.
Župnik pomaže? Kao iz topa kaže – ništa. Jer sad se promijenio i došao je drugi. – Nikada nama Crkva nije pomagala, još smo mi morali pomagati Crkvi – vrlo lucidno govori baka Milica. – Rekao je da još njemu treba novaca, a ne kaj bi oni nama dali. Tako je u nedjelju rekao u crkvi. Da je prošlo već osam dana, a niti jedan dinar nije dobio. Tražidu neki novac kaj budu crkvu popravljali – opisuje.

Mlijeko je skupo

Sve ste morale plaćati? A dobrosusjedski odnosi s dvjema starim, siromašnim ženama? – Je, pa voda ne gori – odgovara. Prvi trenutak nisam shvatila. Baka mi smireno objašnjava – nafta gori, dakle vrijedi. – Ne mogu natočiti benzin i dopeljati nešto, a bez novaca da taj benzin kupe. Ne mogu nalijati vodu u traktor. Benzin je skup danas, skoro 11 kuna litra – veli. Ipak šok – baka zna točnu cijenu benzina, ne gleda TV, ne sluša radio, ne čita novine. i nikada se nije maknula dalje od Varaždina. – Bila sam devet dana u Varaždinu u bolnici. Nismo nikud išle. Pošto? Ništa mi, gospođa, nije žal. Išla sam i u Klenovnik. Sestra je bila 10 puta u bolnici – dobila je upalu porebrice pa joj je voda otišla u pluća – priča Milica Genc.

Pitam što jedu s budžetom od 800 kuna. – Susjedu damo kaj nam kupi kruva, cukera. Ščera makarone, danas krumpir z luki. Jučer sam skuhala kavu pak sam joj nadrobila kruheka kaj je jela. Susjed nam kupi onu kavu kaj ne treba mlijeko, nego samo stavim vodu. Mlijeko je skupo. Po zimi smo štedjeli, v jutro si zakurile i skuhale, a onda rano spat. Kad nam je vetar sve raspuhal i rashladil, onda smo bile u krevetu cijele dane – govori Milica. Žele biti same, na radiju slušaju samo misu u nedjelju. – Vužgemo ga kad poveju za vuru – kaj bi znale koliko je sati – dodaje. TV nisu htjele jer “oni političari se samo svadiju”.
– Susjeda ima TV, vužgala ga je, a kaj da gledam – kak se svadiju? Gledala sam i kak je došla kuharica, pa svašta pripremala, rekla sam joj nek i nama hiti nekaj. Suseda mi veli da nemre hititi kad je staklo. Malo smo se šalili – govori baka koja nikada niti nije imala TV, radio im je poslao jedan susjed iz Zagreba, a niti jednog glumca ne zna.

Bivša dožupanica redoviti je gost u Bednji

Kad su vidjele bivšu dožupanicu, Blanku Glavica Ječmenica, obje su bake briznile u plač. – Pak su nam rekli da vas nema više. Pitala sam za vas, stalno sam pitala, ali rekli su da ste se rastepli i da vas više nema. A, samo sam htela znati jeste živi ili mrtvi – govori baka Dragica kad smo tek došli. Bivša dožupanica nekada je iša u službene posjete bakama, ali i danas ih privatno obilazi. Kako vele, osim nje niti nema nikoga. Gerontodomaćice su ionako rijetko dolazile jer ih niti nema dovoljno, a tko zna što će biti sada kad na snagu stupi novi zakon kojim se regulira njihov rad.
Primjera je mnogo – nemaju pravo ići baki koja ima 91 godinu jer ima djecu, ali činjenica da i ta djeca danas imaju 76 godina, nikoga ne zanima. Očigledno je da će se u moru hrvatskih zakonskih bedastoća “utopiti” i one kojima je to najlakše učiniti – ljudi treće životne dobi. – Dobile smo paket za Božić od Crvenog križa. Če ste mi kaj donesli ili niste, svima vam Bog dao zdravlje kaj ste došli. Po istini bum vam povedala. Par puta nam je bil iz Općine, ali zadnje tri godine nije – priča baka kao da je riječ o tri mjeseca. Bez zamjerke u glasu. Iz Općine su samo rekli da se to prekinulo jer se ne imade novaca, a na općini ih ima oko 11, veli baka. Zna. Nudili su sestrama dom, ali one ne žele. – Gdje smo se rodile, tu bumo i umrle – kažu. Ne traže novac, ne traže pakete, ne traže plaćanje struje za jednu žarulju. Ne traže ništa.

Jedino što bi željele je da ih tu i tamo netko posjeti. Sudeći prema novom zakonu, gerontodomaćice koje su ih ionako rijetko viđale, ssda možda više neće uopće.
Imaju susjede u dvorištu – Ivana, Ivanu, Slavena i Katarinu Popijač… Oni im odu u dućan kad bake dobiju svojih 800 kuna i kupe što im treba. Mali Ivan i Ivana kažu: – Kad im treba vodu donesti, kad baka Dragica padne nekad.

Izvor:
Foto: