Udruga ratnih veterana 1. gardijske brigade „Tigrovi“ podružnice Varaždinske županije ovih dana svečano obilježava tridesetu obljetnicu ustrojavanja 5. bojne 1. A brigade Zbora narodne garde RH „Tigrovi“.

Program je počeo u srijedu, 12. svibnja, odavanjem počasti svim poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima koji su položili svoje živote na oltar domovine polaganjem vijenaca na gradskom groblju u Varaždinu, a nastavljen je svetom misom za sve pripadnike 1. gbr „Tigrovi“ u varaždinskoj katedrali.

Izniman ratni put

Obilježavanje se nastavlja u petak, 14. svibnja, u 11 sati u Vinici ispred spomen-obilježja postrojbi i u atriju dvorca Vinica Donja (kurija Köröskeny-Rupčić), odnosno u ratnoj bazi spomenute postrojbe bit će upriličena središnja svečanost obilježavanja jubileja, na kojoj se, između ostaloga, očekuje obraćanje zapovjednika, domaćina i gostiju okupljenima te prikaz ratnog puta postrojbe uz prezentaciju, podjelu plaketa i izložbu ratnih fotografija.

Podsjećamo, sukladno nalogu ministra unutarnjih poslova 2. travnja 1991. godine pripadnici Nastavnog centra MUP-a preuzimaju objekt za predvojničku obuku Teritorijalne obrane Vinica, u kojem ustrojavaju Centar za obuku jedinica za posebne namjene MUP-a. Nositelj zadaće obuke bio je novoustrojeni 4. bataljun 1. A brigade kodnog naziva „Oblak”.

– Cilj ustrojavanja ovakve profesionalne postrojbe bio je novačenje i obuka dragovoljaca, sposobnih i čestitih mladića s područja sjeverozapadne Hrvatske, obuhvaćajući pritom današnje županije Varaždinsku, Krapinsko-zagorsku, Međimursku i Koprivničko-križevačku, ali se popunjava i dragovoljcima s cijelog teritorija Republike Hrvatske – objasnio je Tomislav Kranjčec, tajnik Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade „Tigrovi“ podružnice Varaždinske županije.

Uz izvođenje obuke, glavne zadaće bile su praćenje kretanja postrojbi tzv. JNA, osiguranje vitalnih objekata u gradu i okolici te osiguranje varaždinskog aerodroma. Ubrzo po ustrojavanju ostvarena je suradnja s varaždinskim tvrtkama u izradi i prilagodbi naoružanja, pa se u to vrijeme postrojba oprema i prvim oklopnim borbenim vozilom, koje su izradile varaždinske gradske tvrtke, nazvanom „Ruža hrvatska“.

– Već krajem travnja dio postrojbe upućen je u Erdut te ima i vatreno krštenje u Borovu Selu 2. svibnja, gdje sudjeluje u izvlačenju pripadnika Specijalne policije koji su upali u četničku zasjedu. Odlukom predsjednika Franje Tuđmana 5. svibnja 1991. godine donosi se ustroj ZNG-a, a temeljem nje ministri obrane i unutarnjih poslova donose uputu koja se odnosi na prevođenje jedinica za posebne namjene MUP-a u ZNG RH, čime je i 4. bataljun 1. A brigade preveden iz policijske u postrojbu ZNG-a. Ujedno je Centar za obuku jedinica za PN MUP-a postao Centar za obuku jedinica ZNG-a. Već tad je kroz postrojbu prošlo između 300 i 400 pripadnika, koji su po završetku obuke premješteni u druge postrojbe, pa sudjeluju u ustrojavanju 2., 3. i 4. A brigade ZNG-a. Dana 15. svibnja 1991. godine 4. bataljun mijenja naziv u 5. bataljun 1. A brigade ZNG-a RH, čime postaje prva profesionalna vojna postrojba u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Kasnijim preustrojem brigade od 27. srpnja bojna nosi naziv „Tigrovi”, koji je brigada preuzela od 1. bataljuna Rakitje – ističe Kranjčec.

Krajem srpnja postrojba broji oko 80 pripadnika, obučenih i naoružanih lakim pješačkim naoružanjem, pa se postrojba u kolovozu uvodi u borbena djelovanja na području Hrvatske Kostajnice. Glavna zadaća i angažman bili su držanje položaja na rijeci Uni i osiguranje prometnice prema Dubici, gdje ostaju sve do pada Hrvatske Kostajnice 12. odnosno 13. rujna 1991. godine. Dio postrojbe, ukupno 13 bojovnika, uspijeva se probiti iz okruženja, dok ih 20 doživljava sudbinu većine branitelja Kostajnice, odnosno zarobljeni su i odvedeni u koncentracijski logor Manjača kraj Banje Luke.

Istovremeno, početkom rujna jedna satnija upućena je u selo Vrbovljani sa zadaćom zaustavljanja napada i napredovanja neprijateljskih snaga iz smjera Okučana, gdje postrojba doživljava i prvi gubitak pogibijom gardista Dine Kunića. Nakon akcije u selu Vrbovljani postrojba se premješta na potez Okučani – Gornji Rajić – Kozarice – Novi Grabovac – Jasenovac, s ciljem sprečavanja prodora banjolučkoga korpusa prema Novskoj te otvaranja koridora prema Zagrebu, gdje odolijeva teškim napadima od strane brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja, odnosno postrojbi tzv. JNA i domaćih četnika.

– Dio postrojbe koji nije bio angažiran na Zapadnoslavonskom bojištu angažira se u akcijama oslobađanja vojarni „Jalkovečke žrtve“ i „Kalnički partizani“ u Varaždinu. Zadaću završava 22. rujna 1991. godine oslobađanjem vojarni s ostalim snagama iz Varaždina. Odmah po završetku borbenih djelovanja u Varaždinu postrojba se popunjava novim pripadnicima, naoružava se zarobljenim naoružanjem iz vojarni i okolnih skladišta te se upućuje na Zapadnoslavonsko bojište. Potom su u jeku srbočetničke ofanzive početkom listopada 1991. godine upravo pripadnici 5. bojne 1. A brigade odigrali ključnu ulogu u zaustavljanju daljnjeg prodora neprijateljskih snaga u Starom Grabovcu. I to unatoč velikim gubicima – dva poginula i 29 ranjenih pripadnika – zaustavljen je kombinirani tenkovsko-pješački napad iz pravca Paklenice.

lako tehnički i brojčano nadmoćniji, neprijatelj je zaustavljen, pretrpjevši velike gubitke. Na tom smjeru neprijateljske snage nikada više nisu uspjele izvesti masovniji napad, a crta obrane je zadržana sve do oslobodilačke operacije „Bljesak“ 1995. godine. Tijekom operacije „Orkan 91.” u razdoblju od 29. listopada do 3. siječnja 1992. godine postrojba 5. bojne napadom na selo Paklenica uspjela je probiti prvu crtu neprijateljske obrane, međutim, naišavši na snažan i uporan otpor neprijateljskih snaga jačine brigade uz potporu tenkovske satnije, bila je zaustavljena u daljnjem napredovanju. Unatoč gubicima od četiri poginula i tridesetak ranjenih, bojna je s pridruženim snagama ostvarila cilj: vezanje udarnih neprijateljskih snaga na sebe, što je pogodovalo daljnjem tijeku operacije na glavnom pravcu napada – ističe naš sugovornik, od kojeg doznajemo i to da postrojba na Novljanskom bojištu ostaje do 27. travnja 1992. godine, kada se priključuje ostatku brigade na Južnom bojištu.

Ispunili sve zadaće uz velike žrtve

Po dolasku na to bojište bojna zaposjeda položaje u Imotici i Topolu te s tih položaja kreće u oslobodilačke akcije u operaciji „Tigar“ za ovladavanje Gornjim i Donjim Drijenom, Treskavcem, Trnovicom, Lisnikom, Slanim, Trstenom, Mokošicom, Osojnikom te konačno u pomorski desant na Cavtat i zauzimanje dominantnih kota u konavoskim brdima u akciji „Slobodna zemlja“. Za osobite zasluge, iskazanu hrabrost u taktičkim postupcima i borbenim zadaćama na Južnom bojištu bojna je pohvaljena od strane zapovjednika Južnog bojišta. Tijekom boravka na Južnom bojištu bojna se posebno istaknula u kontinuiranome napadnom djelovanju na izrazito taktički zahtjevnom terenu. Važno je napomenuti da je bojna, iako trpeći gubitke, pa i teško ranjavanje zamjenika zapovjednika bojnika lvana Korade, sve pred nju postavljene zadaće krajnje profesionalno i časno obavila.

Postrojba je odlikovana Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Nikole Šubića Zrinskog te Poveljom Republike Hrvatske za izniman doprinos u stvaranju neovisne i suverene Republike Hrvatske.

– Po završetku deblokade Dubrovnika i oslobađanja dubrovačkog zaleđa 5. bojna 1. A brigade ZNG-a se u prosincu 1992. vraća u Varaždin te se u skladu s preustrojem OSRH-a 23. prosinca 1992. gasi kao 5. bojna 1. A brigade ZNG-a RH „Tigrovi“ i transformira u 7. gardijsku brigadu „Puma“. Tim činom ova junačka postrojba odlazi u povijest, a njezin slavni put nastavila je 7. gardijska brigada, čiju okosnicu zapovjednoga i vojnoga kadra čine upravo prekaljeni borci 5. bojne – zaključio je Tomislav Kranjčec.

Dodajmo da je u ime 1. A brigade „Tigrovi“ utkano 838 dragovoljaca, među kojima i 29 žena, uglavnom Varaždinaca, Međimuraca i Zagoraca koji su beskompromisno, ni trenutka ne dvojeći u presudnom trenutku suvremene hrvatske povijesti, stali na branik domovine, velikog srca i s oskudnim resursima krenuli u obranu tek stečene hrvatske državnosti. Tako su mirni i radišni sjevernjaci postali ratnici.

Protuzrakoplovci brigade oborili dva neprijateljska zrakoplova

Tijekom varaždinskih dana rata formiran je i samostalni vod PZO-a u sastavu 5. bojne 1. gardijske brigade. U sastavu voda bila su tri samohodna borbena oklopna vozila s trocijevnim protuzrakoplovnim topovima kalibra 20 mm. Samostalni vod PZO-a sudjelovao je u oslobađanju grada Varaždina te je do sredine prosinca 1991. godine obavljao zadaće u neposrednoj okolici Varaždina.

– Sredinom prosinca vod se pridružuje 5. bojni na borbenim položajima u Starom Grabovcu kod Novske, gdje ostaje do 27. ožujka 1992., a od 3. travnja samostalni vod PZO-a odlazi na južno bojište. U neumskom zaleđu 24. travnja vod zajedno s protuzračnom obranom 1. gardijske brigade ruši neprijateljski školsko-borbeni avion Galeb G-4. Prilikom rušenja pilot Nikolaj Đerfi se katapultirao i pao na borbene položaje 1. gbr te je zarobljen i kasnije razmijenjen. Potom, 7. svibnja 1992. iznad mjesta Klek, u neposrednoj blizini Smrden-grada, vod PZO-a pogađa još jedan neprijateljski avion, G-4, koji se uspio udaljiti te pada u more. Od sredine svibnja 1992. vod PZO-a obavlja zaštitu samohodnih haubica kalibra 122 mm. U listopadu 1992. sudjeluje i u desantu na Cavtat te se u sljedećim mjesecima nalazi u neposrednoj blizini zračne luke Ćilipi – prisjeća se veteran ove postrojbe Damir Belaj.

Vod PZO-a vraća se u Varaždin 17. prosinca 1992. godine, dok vozila ostaju u Zagrebu u sastavu 1. gardijske brigade.