Piše: dr. sc. Mihaela Mesarić, stručna voditeljica

Da, jedinstveni! Po čemu? Ovog tjedna, točnije 15. rujna, na sastanku UNESCO-a u gradu Abuja u Nigeriji proglašen je peterodržavni rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav.

Nakon 20 godina intenzivnog zagovaranja ove ideje, šire područje uz rijeke Muru, Dravu i Dunav bit će jedini svjetski rezervat biosfere koji se proteže kroz čak pet zemalja. Naravno, priroda ne poznaje granice, a upravo su šira područja uz rijeke Muru, Dravu i Dunav u gusto naseljenoj središnjoj Europi prostor vrijedan očuvanja te nastavka suživota čovjeka i prirode.

Rad na uspostavljanju rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav službeno je započeo 2011. godine, kada su ministri zaštite okoliša pet zemalja potpisali deklaraciju o uspostavi prekograničnog rezervata biosfere. Zajednička nominacija službeno je poslana u travnju 2020., a povezala je četiri dijela slagalice – rezervate biosfere u Austriji, Sloveniji i Srbiji, te prekogranični rezervat biosfere Mura-Drava u Hrvatskoj i Mađarskoj u jedinstveno područje. Površina mu je gotovo milijun hektara, a obuhvaća 700 kilometara riječnih tokova, gdje živi oko 900.000 stanovnika.

Rezervat biosfere ne znači dodatnu strogoću zaštite, iako pojam rezervata to može implicirati. Tu nije riječ o strogim ili posebnim rezervatima prema hrvatskom zakonu o zaštiti prirode, nego jednostavno o općeprihvaćenoj međunarodnoj terminologiji u programu “Man and the Biosphere” (MAB) ili na hrvatskom “Čovjek i biosfera”. Austrijanci, primjerice, svoje rezervate biosfere zovu “biosfernim parkovima”.

Dakako, samo UNESCO-ovo proglašenje novog rezervata biosfere neće puno vrijediti ako se i županije ne okrenu modelima razvoja koji potiču ekonomiju, ali istodobno i čuvaju prepoznate i službeno zaštićene vrijednosti, prirodne i kulturne. Međimurska županija stremi ostvarenju ciljeva održivog razvoja, a UNESCO-ova potpora tome daje vjetar u leđa. Naime, među više od 100.000 zaštićenih područja prirode u cijelom svijetu, u ovom ih trenutku samo 714 u 129 zemalja ima status rezervata biosfere, što znači da UNESCO pomno odabire regije u kojima će putem tog statusa omogućiti lokalnim zajednicama da svoj razvoj usmjere prema održivosti.

Time se želi pokazati da zaštita prirode ne donosi stroge zabrane, već daje okvir za skladnost između čovjeka i ukupnoga prirodnog okruženja.