DONOSIMO

Prvi posao upisan u radnu knjižicu muzikologinje i diplomatkinje Zdenke Weber je recepcionerka hotela Peharček u Njivicama na Krku. Lani u srpnju je u mirovinu otišla kao opunomoćena ministrica za kulturu pri hrvatskom Veleposlanstvu u Beču.

U međuvremenu je stigla ostvariti bogatu karijeru doma i u inozemstvu. I uvijek je, čini se, znala što želi.

Kultura i Hrvatska

U njezinom radnom vijeku nije bilo previše lutanja ili traženja. Kad je vjerovala da bi nešto dobro odradila, potrudila se to i napraviti. Tako je bila prva asistentica ravnatelja Deutsche Oper Berlin, radila u hrvatskim asocijacijama u Njemačkoj, zaposlila se u Odjelu za kulturu Ministarstva vanjskih poslova i bila ministrica za kulturu u Veleposlanstvu u Beču. Studijski i radno je boravila u Parizu, Tokiju i Berlinu, a Francuska ju je odlikovala vitezicom umjetnosti i kulture. U međuvremenu je Zdenka Weber stigla napisati i nekoliko knjiga te objaviti na stotine publicističkih tekstova. – Valjda sam hiperaktivna – smije se.

Moglo bi Vas zanimati:

Sindikalisti najavili svakodnevni prosvjed pred Ministarstvom znanosti i obrazovanja

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja i Sindikat preporod danas su održali konferenciju za medije na kojoj su najavili da...

Zdenka Weber je imala zanimljiv život. Nije tu bilo dramatike, naglih obrata ili nepredvidivih situacija. Ali nije to bio niti klasičan život prosječne Hrvatice. Točku na i svoga službenoga radnog vijeka stavila je na “Srijedi u Muzeju” predavanjem pod nazivom Moj život govori mnoge jezike. Kako je pisalo u najavi događanja, program je zamišljen kao svojevrsna šetnja svijetom.
Ako Zdenka Weber nešto voli, to su kultura i Hrvatska. Imala je sreću, pa je to dvoje uspjela spojiti u svom poslovnom životu. – Znate ono kad se kaže da je nevjerojatna sreća kad ti netko plaća da radiš ono za što bi i sam platio? E, tako je sa mnom. Imala sam privilegij biti na mjestima na koja bih platila da odem, a još su mi to i plaćali – govori.

S miksom zagorskih i slavonskih gena, ona je iz Varaždina otišla u Zagreb kako bi se u prvoj generaciji upisala na studij muzikologije. I majka Anđela je bila talentirana za glazbu, ali u njezino vrijeme se još smatralo da su kazališta i operne kuće samo za žene lakog morala, pa je operetne arije, koje je jako voljela, pjevala dok je radila po kući. – Na teatar i kazalište se gledalo kao na javne kuće. Djevojka iz građanske obitelji nije imala što tamo tražiti – govori Zdenka Weber. Tako je ona bila prva iz muzikalne obitelji koja je svoj talent nadogradila i formalnim glazbenim obrazovanjem. Paralelno s maturom u Gimnaziji, maturirala je i klavir u varaždinskoj Glazbenoj školi.
Nakon studija Muzikologije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i Germanistike i Anglistike na Filozofskom fakultetu 1975. godine, ostala je raditi na Akademiji.
Ni godinu dana poslije je Zdenka Weber otišla na specijalizaciju u Beč, da bi 1978. godine dobila stipendiju francuske Vlade za doktorat na pariškoj Sorboni. – Tema doktorata je bila Prijem glazbe Claudea Debussyja u Hrvatskoj. Taj je rad deset godina poslije tiskan kao njezina prva knjiga – Impresionizam u Hrvatskoj. – Mislim da sam prvi student koji je na Sorboni branio hrvatsku tema. Kad sam došla na referadu u upis i rekla temu, zaposlenica me pitala što je to Hrvatska? Nisu imali pojma – prisjeća se. Vratila se doma i na Akademiji preuzela katedru Povijest glazbe, poslali su je u Osijek i početkom devedesetih je otišla u Berlin na odmor, gdje je prije odradila i dvije tromjesečne stipendije.

Deutche Oper Berlin

– Čula sam da generalni muzički direktor Deutsche Oper traži referenta. Informativno sam se predstavila samo zato da vidim kakve su mi šanse na međunarodnom tržištu. Dobila sam posao – govori Zdenka Weber kako je došla na dva tjedna u Berlin i ostala deset godina. – Puno sam putovala. U životu najviše volim gledanje i slušanje koncerata. Verdijev Krabuljin ples sam gledala sedam puta, Wagnerov Ring, čije sve četiri predstave traju 19 sati, sam gledala četiri puta… – prisjeća se Zdenka Weber tih, kako veli, baš lijepih vremena. Kad je 1996. godine maestro odlazio, prema njemačkom je običaju odlazio i njegov prvi asistent.

S obzirom na to da je cijelo vrijeme surađivala s hrvatskim asocijacijama u Njemačkoj, konzuli su joj sad davali sve više posla i prevodila je za Konzulat. Organizirala je i razne koncerte, između kojih i koncert Zbora hrvatskih liječnika s Berlinskim simfonijskim orkestrom, koji je gledalo oko 1,5 tisuća ljudi. Tadašnji generalni konzul ju je vodio uokolo i predstavljao kao hrvatskoga kulturnog atašea. – Govorila sam pa ja nisam ataše, on je rekao ako nisi, budeš – smije se. Predviđanje konzula Marina Mihanovića se obistinilo. Odlaskom maestra 1997. godine položila je potrebne ispite na Ministarstvu vanjskih poslova i ostala 4 godine na mandatu u Berlinu, kao savjetnica za kulturu. Po povratku u Zagreb radila je u središtu Ministarstva na Zrinjevcu. – S kulturnim programima smo opsluživali sva hrvatska diplomatska predstavništva u svijetu, a bilo ih je 70. Zvali su nas cure iz kulture – smije se.

Kad rezimira, veli da je za vrijeme mandata u Beču najbolje vidjela što znači biti kulturan narod. – Vozim se u tramvaju, a iza mene tri dečeca razgovaraju o Bethovenovim simfonijama, svake večeri je u tri operne kuće svih 3.500 mjesta rasprodano, svi moji susjedi u šesterokatnici su imali pretplate na neki od teatara. To nije samo stvar kulture nego odgoja i obrazovanja. U Austriji je kultura dohodovna ekonomija, a kod nas rashodovna. Samo se priča da kultura košta. Treba mijenjati svijest – kaže i zaključuje: – U Hrvatskoj u svemu, pa tako i u kulturi, kritično nedostaje entuzijazam i fali optimizam.

Kadroviranje i nepotizam ubijaju hrvatsku kulturu

– Kultura pada i sve u vezi s njom stagnira. Nepotizam i kadroviranja su sve uništili. Na pitanje kako bi to objasnila, odgovara: – Nemamo sreću s političarima. Negativna je selekcija. Ne mogu svi biti sve. Ja sam u diplomaciju ušla s 47 godina starosti, pariškim doktoratom i s puno iskustva. Trebaš imati struku, znanje, iskustvo i biti pošten čovjek da bi sjedio na nekoj od visokih funkcija – jasna je Zdenka Weber.
Ona nikad nije bila politički aktivna niti članica bilo koje stranke. Oni oko nje smatraju da je bila prava osoba za ministricu, ali to nikad nije postala jer se nije željela stranački opredijeliti. – Za mene je kultura nadstranačka – veli i dodaje kako prema njezinom mišljenju ni diplomati ne bi smjeli biti u strankama. – Diplomatima je stranka Republika Hrvatska – rezolutna je. S njezinim odlaskom hrvatska diplomacija je ostala gotovo bez ijednoga stručnoga kulturnjaka. O ministrima baš i neće govoriti, ali će reći da ona osobno nikad nije u kulturnim krugovima čula za spornoga bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića dok nije postao ministar. A ona je cijeli život u kulturi. U Ministarstvu je radila i u vrijeme HDZ-ove i SDP-ove vladavine. Skroz izbliza je gledala uspon, razvoj i pad odnosa prema kulturi. Bilo je, kaže, političara sklonijih kulturi i puno više onih koji su, sa svakim novčanim problemom, prvo uzimali novac od kulture. Gledajući strogo kulturni aspekt, ona veli da su među najvećim pozitivcima bili Ivo Sanader i Božo Biškupić. – Hrvatska bi mogla pristojno zarađivati od kulturnog turizma, ali prvo to netko treba shvatiti.

Izvor:
Foto: Andreja Krobot