U razdoblju od 11. kolovoza do 10. rujna Grad Varaždin provodi hvalevrijedno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću povodom donošenja odluke o određivanju naziva varaždinskog aerodroma u Dravčini.

Ciljevi provođenja savjetovanja su upoznavanje javnosti s ovom odlukom te prikupljanje mišljenja, primjedbi i prijedloga, kao i eventualno prihvaćanje zakonitih i stručno utemeljenih mišljenja, primjedbi i prijedloga.

Fascinacija letenjem

Naime, Grad Varaždin je vlasnik zemljišnih čestica koje čine varaždinski aerodrom. Poznati Varaždinac, pilotska legenda i vizionar Milan Šimek, doajen varaždinskog zrakoplovstva, glavni je organizator aerodroma Varaždin, stoga se ovim putem predlaže da se po njemu i imenuje varaždinska zračna luka. Materijali i obrasci relevantni za savjetovanje, kao i Nacrt odluke, nalaze se na internetskoj stranici Grada Varaždina, a doprinose javnom savjetovanju moguće je dostaviti isključivo putem priloženog obrasca na adresu: Grad Varaždin, Upravni odjel za gradnju i komunalno gospodarstvo, Trg slobode 12/II, Varaždin, s naznakom “Primjedbe, prijedlozi i mišljenja na Nacrt odluke o određivanju naziva aerodroma Varaždin u Varaždinu” ili na e-mail adresu: [email protected], također putem obrasca.

Spomenuta inicijativa vladajućih u Gradu proteklih je dana zapalila društvene mreže jer brojni Varaždinci dvoje o tome treba li Aerodrom Varaždin (službena oznaka LDVA) nazvati po Milanu Šimeku.

To ne čudi jer se u svim svjetski relevantnim publikacijama koje tangiraju povijest zračnog ratovanja mogu pronaći imena varaždinskih zračnih asova poput Romana Schmidta (prvi Varaždinac koji, još 1917., postaje pilot motornih aviona) ili Vladimira Ferenčine (as s 10 priznatih zračnih pobjeda u Drugom svjetskom ratu)…

No kada je riječ o razvoju civilnog zrakoplovstva u Varaždinu i aerodroma koji nema poveznicu s nekakvom vojnom zrakoplovnom bazom, Milanu Šimeku jednostavno nema dostojnog premca. Riječ je, naime, o spiritusu movensu cjelokupne zrakoplovne djelatnosti u Varaždinu, a dijelom i u Čakovcu (Pribislavcu).

Šimek je rođen 20. srpnja 1931. godine u Varaždinu, gradu u kojem je stasao kao modelar, jedriličar, profesionalni pilot višemotornih aviona i nastavnik letenja. Najveće svoje djelo podario je svom gradu: moderan i perspektivan aerodrom. Od najranije mladosti bio je fasciniran letenjem i letjelicama. Kao trinaestogodišnjak počeo se baviti modelarstvom u školi Hrvatskih krila, a nakon rata poletio je u pravoj jedrilici i 50-ih godina stječe diplomu nastavnika letenja u SVC-u Vršac. U godinama koje su uslijedile karijeru nastavlja na sportskom uzletištu u Pribislavcu te postaje nastavnik letenja na motornim avionima i profesionalni pilot. Od samih početaka članstva u Zrakoplovnom društvu Varaždin i Aeroklubu ističe se velikim tehničkim znanjem i organizacijskim sposobnostima, pa je sredinom pedesetih godina imenovan sekretarom (tajnikom) Kluba, koji je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća iznimno aktivan. Osposobljen je velik broj modelara, kojima su znanje prenosili državni reprezentativci i rekorderi poput Josipa Vajdića, Đuke Brleka, Čedomila Vertuša, Ivana Crnčeca i Mladena Prevolčića. O padobrancima su se pak brinuli Ivan Šenveter, Mihajlo Holovka, Predrag Korenički (državni rekorder) i Milica Petrović, višestruko nagrađivana padobranka. Budućim je pilotima stečeno znanje i iskustvo nesebično prenosio Milan Šimek, te su njegovi štićenici Franjo Žganec, Stanko Horvat, Zvonko Žitnjak, Milivoj Božić, Mario Husnjak, Boris Hanžek, Zlatko Erdec i drugi između ostaloga ostvarili profesionalnu karijeru u različitim zrakoplovnim kompanijama te strukovnim agencijama dviju država.

„Šimekovim venama tekao je kerozin, a ljubav prema metalnim pticama nije ga napustila do kraja života. Bio je omiljen među Varaždincima. Doživljavali su ga kao ‘jednog od njih’. Kada su čuli da leti avion, djeca bi gradskim ulicama i trgovima vikala: ‘Šimek, Šimek’…! Bio je doslovce ‘Legenda nad gradom’, što je i naziv serigrafije varaždinskog slikara Borisa Švaljeka posvećene upravo Milanu“, piše u jednom sjećanju koje je na pokojnog oca iznijela kći Rajka.

Iza njegova dugogodišnjeg rada posvećenog razvoju zrakoplovstva u našem gradu ostalo je veliko naslijeđe, koje se ne odnosi samo na školovanje više stotina modelara, padobranaca te pilota jedrilica i aviona.

Naime, s kolegama je u Varaždinu, Vrsaru i drugdje uspješno organizirao 25 iznimno dobro posjećenih međunarodnih zrakoplovno-turističkih manifestacija poznatih kao “Aeropicnic Varaždin”. Tomu treba dodati i 13 izdanja međunarodnog natjecanja “Varteks kup”, na kojem su se ogledali velemajstori zrakoplovnog modelarstva u kategoriji FAI A2 i atraktivnim brzinskim utrkama vezanih modela. Štoviše, njegove organizacijske sposobnosti prepoznate su u toj mjeri da je s funkcijom “head managera” angažiran u rukovođenju 14. Svjetskim padobranskim prvenstvom (održano je na zagrebačkom sportskom aerodromu Lučko 1978. godine).

Asfaltiranje piste

Ipak, njegov najveći životni izazov bila je izgradnja infrastrukture aerodroma Varaždin s asfaltiranom uzletno-sletnom stazom, dovoljno dugom i širokom da na aerodromu mogu sigurno operirati veliki višemotorni putnički avioni. Čak i u današnje vrijeme, to je vrlo teško postići bilo gdje, a kamoli u ona vremena. Još 1968. godine Šimek je na jednoj fotografiji svojeručno napisao da će od raspadnutog autobusa na aerodromu nastati pravi, prostrani hangar i pristanišna zgrada s kontrolnim tornjem – “jer tako mora biti”. Dvadeset godina kasnije sve je bilo na svome mjestu, pa i asfaltirana pista, a koliko je u svojim nakanama Milan Šimek morao biti poduzetan i dovitljiv, najbolje opisuje fragment iz sjećanja pokojnog prof. dr. sc. Rudolfa Lončarića, redovitog profesora u mirovini Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

„Konačno, jedna od stvari kojima smo se bavili kada sam bio predsjednik općine je bio razvoj varaždinskog aerodroma. Ovdje je bilo možda i malo patriotizma, a posebno važna uloga u njegovom razvoju pripada tadašnjem rukovoditelju aerodroma Milanu Šimeku, mojem kolegi iz Gimnazije. On je bio strahovito zaljubljen u taj aerodrom i stvarno je htio nešto iz njega napraviti, tako da sam na njegovo veliko inzistiranje napravio kontakt sa generalom Antunom Tusom koji je bio rukovoditelj zrakoplovstva JNA u Beogradu. General Tus je sazvao jedno veliko povjerenstvo koje je održano u Varaždinu u Gradskoj vijećnici, a prethodno je napravljena jedna velika analiza mogućnosti i dometa tog aerodroma, kakav bi trebao biti taj aerodrom, čemu bi služio itd. Tada je donesena odluka da bi to bio aerodrom kategorije 2C, jer je imao mogućnost izgradnje piste do pruge Varaždin-Koprivnica. Tako smo donijeli odluku o izgradnji varaždinskog aerodroma. No, za samu njegovu izgradnju je bila važna i snalažljivost pokojnog Šimeka. Tako na primjer, kada se gradila aerodromska pista, a tada sam bio generalni direktor Zagorja, nazvao me je i zamolio ako bi mogli pokloniti jedan kamion drenaže, jer su napravili široki iskop za novu pistu. Osim Zagorja, pitali su i druge tvrtke za drenažu, od Ceste, Vodogradnje, Hrvatskih voda itd. Uglavnom, ja sam to odobrio. No umjesto jednog kamiona, u šljunčaru je došlo 100 kamiona, ali mi smo im svejedno pomogli“, piše u intervjuu koji je 2013. godine objavljen u glasilu „Historia Varasdiensis“.

Svojatanje tuđega životnog djela

Nažalost, vizija razvoja varaždinskog aerodroma ugasila se iznenadnim odlaskom Milana Šimeka, koji je preminuo 26.siječnja 1991. godine. Okolnosti su se otad drastično promijenile, te je aerodrom doživio promjene vlasnika i operatora, a njegova infrastruktura uglavnom propadanje i devastaciju. Još gore, pojavili su se posljednjih godina i raznorazni čačići koji s vremena na vrijeme neargumentirano javno svojataju Šimekovo životno djelo (ili makar njegov dio). Stoga je i aktualno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću prilika da Varaždinci takvima poruče – “nebu išlo”!