Velika ljubav prema životinjama kod Petre Valentinuzzi iz Varaždina postoji još otkako su je kao malu pratili psi i mačke lutalice. Oduvijek je, kaže, bila okružena životinjama, a prije 10 godina nabavila je prvu zmiju – kraljevskog pitona po imenu Ayo. Danas je njezina kuća dom deset zmija, četiriju pauka tarantule, triju pasa, jedne papige, mačke i australskog paličnjaka.

Ayo, Pinokio, Sisi, Stipe i Peny su neke od zmija – kraljevski pitoni i lampropeltisi, Frida je njemačka doga, Frosty je čivava, Zlica je mačka, a Ftič je afrička siva papiga, tzv. žako, dok ostali nemaju imena. Već 15 godina Petra radi u pet shopovima, a trenutno je zaposlena u Pet Homeu. Sa svojim suprugom Markom, inače Riječaninom i po struci električarom, živi sedam godina, a budući da je i on velik ljubitelj životinja, njezino ga je životinjsko carstvo oduševilo. Jedan od motiva za držanje gmazova i paukova bio je i neznanje ljudi.

Predrasude i humanitarne izložbe

– Djelomično sam se počela baviti gmazovima i teraristikom iz inata, čisto da pokažem da te životinje nisu ljigave niti zločeste, što je kod dijela ljudi često uvriježeno mišljenje. Htjela sam ukloniti predrasude o tim životinjama, pogotovo kod djece jer mala djeca se po prirodi toga ne boje, to je naučeno ponašanje – rekla je Petra te dodala da neke životinje upravo zbog ljudskog neznanja i gluposti u prirodi više ne postoje, osim kod ljudi koji ih drže i uzgajaju. Prije gotovo 10 godina pokrenula je udrugu s nekoliko prijatelja te krenula s održavanjem edukacija, a prvu izložbu imala je s prijateljem 2010. godine. – Sve edukacije, odnosno izložbe koje smo imali su bile na humanitarnoj bazi. Gradonačelnik se složio, dobili smo prostor u Gradskome muzeju i sve smo sami financirali. Imali smo simboličnu naplatu ulaznica i slikanja. Bila je postavljena kasica i tko je htio, je ubacio. Odaziv je bio velik i sva sredstva su trebala ići Centru „Tomislav Špoljar“, a s Centrom za socijalnu skrb smo imali dogovor da nam pronađu obitelj kojoj je potrebna pomoć, kako novac ne bi završio u krivim rukama – rekla je i nastavila: – Međutim, na kraju je tadašnji ravnatelj htio naplatiti korištenje prostora, što je bilo mimo dogovora. Tu je došlo do nekih problema, dio novaca je završio gdje nije trebao, pa sam odustala od udruge i izložbi. Unatoč problemima, velik dio sredstava je dobio Centar „Tomislav Špoljar“, a jednoj obitelji iz Ivanca s vrlo lošom financijskom situacijom napravili su kupaonicu i kupili krevete za djecu. Osim toga, na izložbama su im prilazili roditelji koji su se u stvari bojali, ali su svejedno djecu pustili da idu, vide životinje te da ih diraju.

Različite reakcije

Na pitanje o odnosima sa susjedima, Petra kaže da tu nemaju problema. Susjedi znaju što imaju kod kuće, ali nema nikakve reakcije, a zmije i pauci ionako nikada ne idu van. – Neki dan je došla susjeda s kraja ulice koja hoće za klinca tarantulu za rođendan, pa hoće da joj sredim terarij. Rekla sam da nema problema, to ćemo srediti djetetu – govori Petra i dodaje da se stav ljudi prema takvim životinjama u Varaždinu posljednjih godina dosta promijenio nabolje. Prijatelji koji dolaze k njima toleriraju životinje i naviknuti su na njih: – Drugačije prijatelje ni nemamo. Svima je to cool i zanimljivo. No, kada upoznajemo nove ljude i kažemo čime se bavimo, ima svakakvih reakcija. Neki više ne razgovaraju s nama, ne daju ni priliku, ali oko takvih ljudi se ne treba ni truditi. Ima nekih koji se čude i boje, ali će probati, ne mrze niti ne osuđuju jer su otvoreni.

Jednom su dva pitona tijekom noći krenula u samostalno istraživanje kuće, ali, nasreću, nisu daleko dospjela

Moglo bi Vas zanimati:

Uređen cikloturistički punkt u Ivancu, novi se uređuje na Žganom vinu

Nakon što je prije dvije godine izradila temeljni dokument – idejno rješenje cikloturističke obilaznice kao glavni preduvjet planskog uređivanja objekata...

Instinkt

Zmije se inače hrane miševima i štakorima, stoga njihove prijatelje ne čudi ni škrinja u garaži puna smrznutih glodavaca. Iako imaju deset zmija, njihova prehrana i održavanje nisu skupi, budući da nekad jedu svakih deset dana, nekad svakih par mjeseci, a jedan štakor stoji oko 10 kuna. Također, ne treba im posebno UV svjetlo kao gušterima, već je dovoljno samo malo grijanja. Pauci se hrane kukcima, što također nije skupo, a najveći je trošak bio kompleks terarija koji stoji u dnevnoj sobi – oko 10.000 kuna. Životni vijek zmija je od 10 do 30 godina, muških paukova dvije do tri godine, ženskih 10 godina, dok papiga može doživjeti i 80 godina. – Zmije su hladnokrvne životinje. Ne prepoznaju vlasnika, ne vežu se za ljude, ne osjećaju ljubav ili mržnju, one su čisti instinkt i ne može ih se izdresirati. One su ili naučene na ruke ili nisu. Ako su naviknute na ljudske vibracije, miris i toplinu, onda ih može držati bilo tko. Par zmijica koje imamo ima malo otrova, ali nije opasan za ljude – ispričali su Marko i Petra te dodali da je s paucima drugačija situacija: – Paukove ne damo dirati. Neki ih čuvaju u rukama, ali drugačiji su od zmija i njima je to previše stresno, pa od straha otpuštaju dlačice s abdomena, a kada ogole, narušeno im je zdravlje. Jednom su dva pitona tijekom noći krenula u samostalno istraživanje kuće zahvaljujući loše zatvorenom terariju, ali, nasreću, nisu daleko dospjela. – Digla sam se na posao, upalila svjetlo, skuhala kavu, uključila televizor… Pa sam ga primijetila: „Opa, stari, kaj ti delaš tu gore?“ Išao je s terarija po zidiću, to je bila sreća. Gledala sam terarij i gledala gdje je drugi. Morala sam na posao, Marka nije bilo, nisam mogla ostaviti zmiju. Ne bi se nikomu ništa dogodilo, ali se zmija može negdje zacvikati i naškoditi si. No, onda sam ga našla u spavaćoj sobi iza ormara – rekla je te napomenula da iz sobe nisu nikad pobjegli i da su uvijek pod ključem. Demantirala je i poznatu priču o zmijinom mjerenju dužine čovjeka kada se ispruži kraj njega.

„Da smo na selu, bilo bi tu još i koza, konja…“

– To je legenda koja je iz nekog razloga 1980-ih godina došla iz SAD-a do nas i proširila se po cijelom svijetu. Neistinita je i tvrdnja da zmije i gušteri uživaju kada ih se dira po glavi. Primjerice, više puta sam vidjela situacije u kojima ljudi dragaju po glavi bradatu agamu. Ona tada zatvori oči i misli se da joj to paše; ne paše joj, ona se boji i „smrzne se“, ne uživa jer je gušter – objasnila je. S druge strane, paličnjak se štiti kamuflažom, odnosno imitacijom suhog lista na vjetru, pa kada hoda, lagano se njiše lijevo-desno. Između njega, pasa, papige i zmija nema nikakve netrpeljivosti, svi se podnose, jedino mačka Zlica mora biti na sigurnoj udaljenosti od Ftiča jer joj je lovački instinkt jači od poslušnosti. – Da smo na selu, bilo bi tu i koza, konja… Velika je lista životinja koje bismo htjeli imati, ali u gradu to nije moguće – složili su se.

Najpoznatija papiga u Hrvatskoj

Pričica o Ftiču

Ftič je afrička siva papiga stara tek pet mjeseci, a već je najpoznatija papiga u veterinarskom krugu. Naime, do papige su došli preko Njuškala, kada su saznali da se poklanja. – Pogledala sam oglas, nazvala i pitala ženu kako to da se ptica koja stoji 1000 eura poklanja, a vidjela sam da imaju uzgajivačnicu. Ispostavilo se da ima deformiranu nožicu, a oni nisu specijalisti za to i nisu imali vremena baviti se pticom s ozlijeđenom nogom. Dan nakon poziva otišli smo po nju. Papiga ima prsten i papire. Prvo smo išli s njom u Biškupec jer nam je bilo najbliže. Veterinar ga je stavio u rendgen i tada smo vidjeli da je i druga noga ozlijeđena, i to puknuta popola – ispričala je Petra. Ondje im nisu mogli pomoći, pa su ih uputili na Veterinarski fakultet u Zagrebu. Nazvali su Fakultet nekoliko dana prije Božića i netko ih je naručio baš na Božić u 9 ujutro. – Došli smo s malom papigom od tri tjedna, bez perja i koja ne stoji. Svaka dva-tri sata trebalo ju je ručno hraniti na špricu, bila je u inkubatoru. Posudili smo novac jer smo znali da će to puno koštati, bio je Božić, Veterinarski fakultet, specifična situacija… Došli smo ondje, tražili ortopeda koji nas je naručio, da bi nas taj isti ortoped odbio primiti. Nije htio niti da kutiju otvorim da pogleda papigu, a naručio nas je. Nije htio pticu niti uspavati, a ptica s potrganim nogama koja leži na plućima dobije upalu pluća kad-tad, a onda ugiba. Nije imao ni prijedlog što da radimo. Otišli smo kući, nazvali drugog veterinara, koji nam je predložio Bioinstitut u Čakovcu. Njihov veterinar Miljenko Cmrečak bio je prvi koji ga je odlučio primiti te je s Hrvojem Hrastićem pomogao papigi. Uzeo je jednu mrežicu, potopio je u vruću vodu, stisnuo oko kosti i mrežica se stvrdnula kao gips. Nosio je to mjesec dana, a kad se ta noga oporavila, mogli smo se baviti i drugom, deformiranom nožicom – ispričali su Petra i Marko s velikom zahvalnošću prema hrabrim veterinarima i s osmijehom na licu jer Ftič sada normalno može stajati, letjeti i jesti. Papige se inače vežu za svoje vlasnike, pa je tako i Ftič jako vezan za Marka i Petru. Budući da ima tek pet mjeseci i da je puno vremena proveo u inkubatoru, ne zna još govoriti, ali zna se maziti, režati, lajati i cviliti.