Piše: Janja Kovač, magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti
Možda će se neki od vas sjetiti teksta od prije dva tjedna o slavenskom bogu Velesu. Pažljiviji čitači će se sjetiti i da su Slaveni vjerovali u dva jednakopravna boga. Stoga je sad pravo vrijeme da upoznamo i drugog člana ovog dvojca – boga Peruna.
Bog neba i vatre
Peruna su smatrali pravom suprotnošću Velesu. Veles je živio i gospodario podzemljem, a Perun visinama i nebeskim prostranstvima. Njih su Slaveni zamišljali u krošnji ogromnog drveta, drveta koje je stajalo u centru svijeta i predstavljalo njegovu os. Ovoga su boga zamišljali kao orla koji stoluje na vrhu drveta svijeta. Drvo svijeta bilo je dom i jednog i drugog boga: Velesu je mjesto bilo u njegovom korijenju pod zemljom, a Perunu u krošnji visoko nad zemljom.
Jednako kao što je Veles gospodario vodom, tako je i Perun imao moćno oružje. To je bila vatra. Ona se realnim ljudima najčešće ukazivala u obliku munje. Bljeskovi i munje navještali su nevrijeme koje je bilo opasno za ljude, jer je moglo prouzrokovati požar na njihovim imanjima koja su ionako bila skromna.
Dobar ili zao?
Na primjeru Velesa i Peruna upoznajemo još jednu karakteristiku slavenskog mitskog svjetonazora: duboko su vjerovali da svijetom vladaju dvojne strukture, koje su istovremeno komplementarne, ali i suprotne. Božanstva Perun i Veles amblematičan su primjer takve strukture. Oba božanstva ljudima pomažu, ali ih mogu i uništiti svojim oružjima.
Iako istraživači slavenske starine poput Vitomira Belaja i Radoslava Katičića uporno pišu da su Slavenima ova dva boga bila jednakovrijedna, ipak je Perun smatran pozitivnijim. Tome se ne moramo čuditi jer je on vladao svijetom nad zemljom, svijetom živih kojemu su pripadali i ljudi.
Drveni spomenici – kumiri
O ova dva boga nije ostalo mnogo fizičkih tragova poput spomenika, hramova, zapisa ili slikarija. No, to ne znači da oni nisu u nekom trenutku postojali.
Slaveni su svoja božanstva štovali u svetištima koja su bila na otvorenom, a kipove posvećene bogovima izrađivali u drvetu. Na našu žalost, to je materijal koji brzo propada, puno brže od mramora u kojem su nam zauvijek ostali sačuvani prikazi, npr., grčkih i rimskih bogova. Neki od kipova o kojima danas postoje pisani zapisi namjerno su uništeni (npr., u 9. stoljeću u današnjem Kijevu), a druge je uništio zub vremena. Rekonstrukcija jednog od njih neobičnim je spletom okolnosti sačuvana do danas i nalazi se na neobičnom mjestu u Međimurju – u multimedijalnoj dvorani Muzeja “Croata insulanus” u Prelogu.
No, ostavimo priču o ovom zagonetnom predmetu koji i dalje tvrdoglavo skriva svoje tajne za neku drugu priliku.
“Ve: iz pera znatiželjnih umova” zajednički je projekt etnologinja Janje Kovač i Lee Šprajc, osmišljen kao platforma za objavljivanje popularno-stručnih tekstova o tradiciji, kulturi i umjetnosti Međimurja. Tekstom i slikom istražuju, bilježe i prate aktualno stanje promatranih fenomena. Zbog toga su projekt i nazvale “Ve” – na međimurskom to znači “sad”.