Marina i Vladimir Hoblaj roditelji su šestero posvojene djece, pet kćeri i jednog sina, a tijekom posljednjih osam godina njihova je obiteljska kuća u Murskom Središću bila dom za desetero udomljene djece.

Bračni par Hoblaj nedavno je dobio priznanje za dobročinstvo i humanitarni rad „Ponos Hrvatske“.

Iako se većina bračnih parova odluči prigrliti tuđe dijete tek kao posljednju mogućnost ostvarenja roditeljstva, motivi Marine i Vladimira Hoblaja od početka su bili donekle drugačiji – oni su u najvećoj mjeri plod preispitivanja smisla života na koje su prije tridesetak godina odgovore pronašli u djelu i osobi Isusa Krista.

– Sve što danas imamo i živimo razumijemo kao Božji dar, zbog čega nam je i prirodnu želju da u svojoj djeci vidimo odraze sebe samih na neki način nadvladala radost i povlastica da možemo biti roditelji djeci koja nas trebaju i koja bi teško ostvarila sretan život bez obitelji – objasnio je gospodin Hoblaj.

Na formalno udomiteljstvo odlučili su se kada su zatvorili obiteljsko poduzeće te su, ohrabreni prekrasnim napretkom djece koja su u njihovu obitelj ulazila s manjim ili većim zdravstvenim poteškoćama, dobili dodatni motiv da svoje materijalne i obiteljske resurse usmjere na skrb o djeci kojoj je to potrebno. U njihovome domu trenutno živi troje udomljene djece školske dobi, jedna djevojčica i dva dječaka, i jedan mladić koji sa svojih navršenih 20 godina više nije u sustavu udomiteljstva, no on će tu, kako kažu, ostati toliko dugo dok se sam ne odluči na osamostaljenje.

– U međuvremenu je završio školu i zaposlio se, no mi ga ne požurujemo nego čekamo da stekne dovoljno uvjeta za potpuno osamostaljenje. Osim toga, postoji posebna povezanost i bratska ljubav između njega i našega posvojenog sina sa zdravstvenim poteškoćama, tako da još ne znamo kako i kada će se to dogoditi – rekli su nam sa smiješkom na licu.

I on i ostala udomljena djeca znaju da mogu na njih računati koliko god im je potrebno te da im se i nakon osamostaljenja slobodno mogu vratiti i obratiti u bilo kakvoj potrebi.

Ističu da je u cijeloj toj priči najvažniji interes djece i razvijanje njihovih potencijala te da je udomiteljstvo kvalitetno kada se dijete u njemu uspije oblikovati u najvećoj mogućoj mjeri. Tako djevojčica voli karate i glumu, jedan dječak trčanje, drugi plivanje, treći kuhanje… Svakoga se potiče da se bavi onime što voli i u čemu je dobar.

Velika obitelj

Kako su im kćeri odrastale, tako se njihova obitelj dodatno proširila, pa sada imaju i troje unučadi te kažu:

– U posebnim prigodama kada nam dođu obje kćerke sa svojim obiteljima u kući nas bude oko 20-tak. Shvatili smo da velika obitelj ima svoje posebne čari zbog kojih smo sve sretniji u ovoj avanturi.

Na pitanje kako se djeca međusobno slažu, rekli su da im u njihovom odnosu ne žele uskratiti slobodu da se u svom mladenačkom žaru „bratski“ izbore za svoje „mjesto pod suncem“.

– Ipak, usprkos ponekim nestašlucima, njihova uzajamna sloga je snažna, stvarna, iskrena, duboka i sveobuhvatna – tim više što svi imaju sličnu priču pa se rado zauzimaju jedno za drugo, kako unutar obitelji, tako još više i izvan nje.

Kao u svakoj obitelji, život koji žive sasvim je uobičajen sa svim radostima i izazovima koje donosi roditeljstvo. Sukladno s time, napominju da je sastavni dio odgoja da djeca poštuju red. Tako njihov odgoj podrazumijeva ispunjavanje školskih, ali i kućanskih obaveza:
– Možda zvuči neobično, ali naše je iskustvo da je živjeti u velikoj obitelji lakše nego u maloj. Obiteljske se obaveze lakše raspodjele i organiziraju, a kod većeg broja djece stvaraju se i dodatne mogućnosti uzajamnog nadopunjavanja pa tako sav teret više nije samo na roditeljima. Naročito kad su djeca različitog uzrasta pa najstariji među njima već počnu voziti, nauče kuhati i slično.

Neka od djece koju je udomio bračni par Hoblaj steklo je uvjete za posvojenje te ističu da je u tom procesu važna dobra pripremljenost da bi posvajanje prošlo što bezbolnije.

– Kad smo na odlazak na posvojenje u drugu obitelj dobro pripremljeni pa dijete dragovoljno prihvati svoje nove roditelje, i ako nam bude dopušteno nastaviti održavati kontakte i nakon rastanka, onda je sve dobro i pozitivno.

Nažalost, imali smo slučajeva kad je nešto od ovog bilo izostalo pa nam je bilo teško. Naravno, ovisi i o dobi djeteta te o tome koliko je dugo dijete bilo kod nas – rekli su, te dodali da su sa svima s kojima im je to dopušteno, ostali u nekom vidu kontakta.
S vremenom kontakt ipak donekle blijedi jer se djeca kod svojih novih i trajnih roditelja sve više počinju osjećati kao kod kuće.

Ponos Hrvatske

Priznanje „Ponos Hrvatske“ smatraju izuzetnom nagradom za koju nisu ni znali da postoji.
– Ovih su dana svi tako ljubazni i srdačni prema nama da bismo se lako mogli na to naviknuti. Vjerujemo da nismo zaslužili ovoliku čast jer samo živimo svoj život na koji vjerujemo da smo pozvani.

Ipak, sad kada se to sve tako dogodilo, ovo ćemo priznanje zahvalno prihvatiti kao dodatnu motivaciju. Najviše bi nam značilo da naša priča potakne više roditelja na udomiteljstvo jer u ustanovama diljem Hrvatske čeka još tisuću djece koja vape za obiteljima, a vrijeme im nepovratno curi – zaključili su, pritom apelirajući na mlade obitelji da se na takvo što odvaže.

Ponos Hrvatske: policajac koji je svojim trkama pokazao veliko srce za bolesnog dječaka

Priznanje „Ponos Hrvatske“ dobio je i Kristijan Srpak, voditelj službe policije u PU međimurskoj, koji je pomogao osmogodišnjem dječaku Ivanu Sabolu iz Palovca nakon što je saznao za humanitarnu akciju „Pomozimo Ivanu“. Malenom Ivanu je s otprilike godinu dana starosti dijagnosticirano kronično zatajenje bubrega i bolest „mekanih kostiju“, odnosno deformacija ruku i nogu. Dječakovim roditeljima bila je potrebna financijska pomoć za osiguranje troškova prije, za vrijeme i poslije operacije transplatacije bubrega u Padovi.

Velikodušni Kristijan Srpak dogovorio je s privatnim poduzetnikom Zlatkom Đurkinom da svaki njegov pretrčani kilometar stimulira sa 100 kuna te iznos uplati na račun humanitarne akcije. Unatoč vlastitim zdravstvenim tegobama, svojim je trkama i organiziranjem humanitarnih akcija poput malonogometnog turnira prikupio gotovo 80.000 kuna za Ivanovo liječenje. Ovom se operacijom dječak oslobodio svakodnevnih dijaliza, no čeka ga još operacija i dugotrajni oporavak zbog „mekanih“ kostiju.

Policajac Srpak dječaka često obilazi i nakon operacije te je u travnju prošle godine istrčao čakovečki polumaraton na kojem je posljednjih sedam kilometara trčao gurajući Ivana u prilagođenim kolicima. Dobili su medalju i tako okrunili ovu akciju, učinivši Ivana beskrajno sretnim.