Povežite se s nama

Međimurje

FOTO Putopisna reportaža povodom Međunarodnog dana planina: VELEBIT – hrvatska divljina u sve većem fokusu

Objavljeno:

- dana

Piše: mr.sc. Siniša Golub, član Planinarskog kluba Extrem iz Čakovca

U divljosti je spas svijeta, napisao je H.D. Thoreau (1817.-1862) davnih godina, ali svaka generacija ljubitelja prirode mora do te spoznaje doći kroz vlastito iskustvo, jer nikakva literatura i tuđe dogodovštine ne pomažu kao ono što isprobamo na svojoj koži, doživimo na svojim leđima i plećima.

Već nam je proljetno zaključavanje (ili kako Hrvati vole reći „lockdown“) pokazalo što znači biti izoliran u kući ili nevelikom stanu. Zato se srpanjska sloboda ukazala kao izvrsna mogućnost za doticaj s hrvatskom divljinom. A postoji li u Hrvatskoj veća divljina od velebitskog prostranstva? Ako znate, javite u redakciju.

Prehodali 90 kilometara u 4 dana

Neću gubiti vrijeme na dočaravanje napora koji su potrebni, primjerice, da se grandiozna i 57 kilometara duga Premužićeva staza prijeđe u svega dan i pol hodnje, dakako s uključenim spavanjem u šatoru negdje oko (ali ne u samom planinarskom skloništu) Skorpovca. Za ono što želim naglasiti, puno je važnije da ste u planini tih pet dana u paketu i bez prekida, maksimalno odvojeni od svih tekovina moderne civilizacije i udobnosti. Da nema utičnica za dnevno punjenje mobitela, da nema pitke vode na svakom koraku, da sve što trebaš za golo preživljavanje moraš nositi sa sobom u ruksaku.

To su velika postignuća malog čovjeka, nešto čemu moderni i gradski Homo sapiens više nije vičan. Zato su planine i divljine važne, da imamo kamo otići kad se povremeno želimo otrgnuti od udobnih kreveta i tekuće vode. Naravno, da ne ostane neizrečeno: planine i divljine važne su same po sebi, kao stalni dom drugih vrsta osim ljudske. Čovjek je tu tek prolaznik koji se ne zadržava… Odnosno, zadržava se onoliko dana koliko ga planina želi i može podnijeti. Našu grupu Velebit je (pod)nosio puna 4 dana, kroz 90 kilometara hodnje „pod punom spremom“.

Od Zavižana do Velikog Rujna

Grupu od sedam hodača na hodnju po Velebitu poveo je veteran dugoprugaškog hodanja, Nikola Horvat iz Zagreba, čija hodačka referenca obuhvaća neke od najpoznatijih svjetskih staza. Krenuli smo od Zavižana, s parkirališta podno tamošnjeg planinarskog doma i hidrometeorološke postaje, što je danas vjerojatno najposjećenije mjesto u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Put nas je vodio po Premužićki, uz Rossijevu kolibu, pa uz planinarski dom na Alanu, zatim do Skorpovca na noćenje, pa drugog jutra prema Baškim Oštarijama.

Nakon ručka u Oštarijama, uslijedio je oštar uspon prema sljedećoj točki, planinarskom skloništu Ždrilo. To nas je sklonište zaklonilo od cjelonoćne bure koja nas je i inače pratila tijekom cijele hodnje. Iako je bura značila vjetar i hladnije uvjete, ipak je to bolja opcija od juga i kišurine koja bi nas prala kad bismo koračali po južnim padinama Velebita tj. onima okrenutim moru. Nakon Ždrila, preko Tatekove kolibe i monolita Stapina put nas je vodio prema Šugarskoj dulibi. A zadnja dionica povezala je Šugarsku dulibu i seoce Veliko Rujno.

Suvremena planinarska skloništa

Iako smo bili sasvim opremljeni za višednevno bivakiranje na otvorenom, jedno od poželjnih iskustava na ovakvoj turi je svakako i susret s modernim te relativno novim planinarskim skloništima. Ono na Ždrilu postavljeno je 2015., a na Šugarskoj dulibi pak potpuno rekonstruirano 2017. godine. Oba rješenja potpisuje arhitekt Ivan Juretić. Njegov posljednji uradak je predivno planinarsko sklonište na Bijelim stijenama u Gorskom kotaru koje je u drugoj polovici ove godine postalo prava atrakcija i često fotografirani te na društvenim mrežama dijeljeni motiv. Čast arhitektu i planinarima koji su to oživotvorili, jer uistinu je lijepo u planinama vidjeti i koristiti ovakva, u pejzaž uklopljena drvena skloništa. Posebno nakon višesatne hodnje.

Pitaj žednog što mu znači VODA

Nakon ovog planinarskog iskustva u kršu, na svaki spomen kako je račun za vodu preveliki, svakome ću se nasmijati direktno u brk. Istina, pravo na vodu i zrak zajamčena su ljudska prava. Ali, dostupnost pitke vode u svakom trenutku to nije. Otud i dodatno vrijedno iskustvo planinarenja, naime, spoznaja koliko je voda vrijedna kad nakon desetak sati hodanja ostaneš na zalihi od svega decilitar, a još imaš najmanje sat hodnje do prvog bunara u kršu. Taj bunar tada ti postane najbolje mjesto na svijetu koje si ikad posjetio, kao što je meni bio onaj na Šugarskoj dulibi.

Oznaka VODA nešto je najljepše na što ćeš naići u kršu, ali to je teško razumjeti iz udobnosti vlastita doma gdje ti voda dolazi kroz pipu na samo jedan okretaj ručice. Četiri do šest litara pitke vode dnevno potrebno je organizmu koji na svoju težinu nosi još i 15 kilograma teški ruksak, po vrelini velebitskog krša u srpnju. Zaboraviš jesti, ali da si žedan, na to te svakih desetak minuta podsjeti do krajnjih granica isušeno grlo.

Zašto?

Zašto bi se netko, pobogu, verao po planinama bez puke potrebe? Jedan od jednostavnih i najtočnijih odgovora dao je engleski planinar i penjač George Mallory (1886.-1924.): Zato jer su tamo! A važno je i sljedeće: u državi tako maloj i tako raznolikoj kao što je Hrvatska, najbolji način da se razumiju sve prirodne i kulturne sastavnice koje tvore našu domovinu jest da se ode tamo gdje je život drukčiji od onoga u našem užem zavičaju. Nije dovoljno Velebit gledati s južne ili sjeverne strane kad se vozimo na more. Treba ući u Velebit, u njegova njedra, gdje žive vuk, medvjed i ris, gdje je nekad živio čovjek o čemu danas svjedoče tek ruševine kamenih kuća, tzv. stanova. Upornost života je predivna, no treba ju znati prepoznati i iščitati u prostoru. Zašto? Zato jer je tamo!

Velebit kao spas od Covida

Na kraju, utvaram si da me Velebit očuvao od težih komplikacija Covida-19 koji me zadesio krajem listopada. Da nisam napunio baterije godišnjom dozom divljine, samodostatnosti iz ruksaka i spoznajom o važnosti svake kapi vode, tko zna kako bi se virus razbludničio po mom debelom organizmu. Ovako, uz Ivanščicu i šume koje okružuju moj dom, Velebit je postao moj spasitelj od preranog odlaska u rajske dveri. Vratite se na početak teksta i zbrojite koliko je godina imao Thoreau u času svoje smrti.

E, tako bi nekako i mene zadesila sudba kleta, u tim navlas istim godinama, da nisam na vrijeme shvatio smisao njegovih riječi, naime, u kakvoj je divljosti spas svijeta i zašto su nam ta divljost i njezina kći divljina nasušno potrebne. Ne samo kao lijek, nego kao prevencija bilo koje bolesti: duhovne, emocionalne ili tjelesne. Prevencija koja ne proizlazi iz laboratorija multinacionalne kompanije, nego iz bivanja na velebnom Velebitu, iz pogleda na hrvatski krš i na sve ljepote tako vješto opisane u stihovima Lijepe naše.

Čemu nas uče planine?

Taman u vrijeme naše velebitske avanture, iz tiska je izašla knjiga koja je do danas, dakle u manje od pet mjeseci, postala velika uspješnica u hrvatskoj planinarskoj literaturi. Naklada Libricon objavila je knjigu „Što sam naučio na planini“ autora Milana Majerovića-Stilinovića. Autor nam vješto prepričava iskustvo planine iz pozicije običnog planinara, a ne alpinista i himalajskog osvajača; otud veliki značaj, ali i popularnost ovog naslova.

Isti nakladnik objavio je i dvije knjige Ede Popovića u kojima je upravo Velebit glavno područje autorovih boravaka i promišljanja. Nekoliko knjiga upotpunjenih vrsnim fotografijama Velebita napisao je Krunoslav Rac, što je svakako vrijedno vaše pažnje. Jesmo li se to okrenuli hrvatskim planinama jer su svjetska putovanja naprasno onemogućena ili je Velebit oduvijek golicao našu maštu, ali je tek u zadnjih desetak godina došao u naš fokus? Izgleda da u sve većoj mjeri shvaćamo čemu nas planine mogu podučiti i kako od nas stvoriti bolje ljude.

Međimurje

Inovacije u poljoprivredi: dronovi u zraku i roboti na zemlji smanjuju troškove i povećavaju prinose

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Foto: Studio VIPRO

Grad Prelog bio je drugu godinu zaredom domaćim 13. međunarodnog sajma inovacija u poljoprivredi, prehrambenoj industriji i poljoprivrednoj mehanizaciji AGRO ARCA, kojem je pomoć u organizaciji pružila Udruga inovatora Hrvatske. I ove godine na sajamskom prostoru je predstavljeno 200-tinjak inovacija, novih proizvoda, tehnika i tehnologija, eko ideja…

Jedna od inovacija koja je privukla pažnju posjetitelje bila je ona na štandu tvrtke Codel. Tvrtka s više od 30 godina iskustva u poslovanju i suradnji s velikim multinacionalnim kompanijama na projektima industrije 4.0, automatizacije i robotizacije proizvodnje te optimizacije procesa, predstavila je dron i programsko rješenje na poslovima precizne poljoprivrede.

Dronovi opremljeni sofisticiranim multispektralnim kamerama

– Ne rastu sve biljke jednako na istoj parceli. Jedan kvadratni metar zemljišta može se u velikoj mjeri razlikovati od kvadrata udaljenog svega desetak metara. Iz tog je razloga osmišljen dron opremljen sofisticiranom multispektralnom kamerom koji u jednom preletu preko parcele snima kompletni elektromagnetski spektar vidljivog i blizu vidljivog spektra svijetlosti. S obzirom da klorofil u biljkama bolje upija određene valne duljine na temelju dobivenih snimaka možemo praktično za svaku biljku pojedinačno odrediti u kakvom je stanju. Naime, ako su na snimkama biljke zelene boje to znači da su zdrave, dok crvena boja sugerira određene nepravilnosti, bolesti, pothranjenost… – tumači Tihomir Hodak, direktor poslovnog razvoja u tvrtki Codel.

Temeljem izgleda snimke određuju se daljnji postupci. Naime, snimka se šalje u kabinu traktora koji je za to opremljen pa radni stroj na određenoj lokaciji poduzima točno određene radnje.

– Radni stroj aplicira točnu količinu gnojiva, sredstva za zaštitu ili nečeg trećeg na određenoj lokaciji. Poanta je da se primjenom ove tehnologije tretiranje ne mora provoditi na cijeloj površini već na točno određenim lokacijama i to u terminima kada se za to pokaže potreba. Na taj se način smanjuju troškovi rada, energenata, repromaterijala, ali i negativni otisak na ekološku sliku okoliša, a prinosi su bitno veći – dodaje Hodak.

Projekt se razvio u suradnji s Visokim gospodarskim učilištem u Križevcima i već ima svoju praktičnu primjenu na terenu. Iako je riječ o skupoj tehnologiji, ona dugoročno može dati ogromnu korist poljoprivrednicima.

– Nije naodmet da se prilikom donošenja odluke za primjenom ovakvih tehnologija poljoprivrednici udruže i svakako zatraže pomoć struke. U protivnom implementacija tehnologije može postati promašena investicija – poručuje direktor poslovnog razvoja u tvrtki Codel.

A koliko su hrvatski poljoprivrednici spremni na uvođenje visokih tehnologija?

– Prema iskustvima, nisu previše spremni na takav korak. Nije da nemaju dovoljno znanja, ali još uvijek se nije dogodila potpuno smjena generacija. One mlađe vide korist i spremne su na početna veća ulaganja koja im dalekosežno donose puno koristi. Prijelaz generacija zasigurno će se dogoditi unutra sljedećih desetak godina. Mladi ljudi koji su sada na studiju polako će preuzimati gospodarstava, a ovakve će inovacije u poljoprivredi uzimati kao nužnost koja će im pomoći u smanjenju troškova i povećanju prinosa. Stoga je od izuzetne važnosti održavati suradnju akademske zajednice s gospodarskim sektorom, upravo na način na koji to radi tvrtka Codel s križevačkim Učilištem – zaključio je Tihomir Hodak.

Još je jedan izložbeni prostor privukao veliku pozornost, onaj studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Njihov autonomni heterogeni robotski sustav za prskanje i uklanjanje mladica u strmim vinogradima te autonomni katamaran za marikulturu još se nalaze na znanstvenoj razini i u procesu razvoja, ali već sada im se predviđa svjetla budućnost.

– Mobilni robot za rad u strmim vinogradima nudi dvije mogućnosti. Robotska ruka nudi mogućnost prskanja s time da robot detektira oblik krošnje i može optimizirati svoje djelovanje na način da će prskati samo po tom dijelu biljke čime se čuva količina repromaterijala, ali i smanjuje negativni učinak na okoliš. Druga mogućnost koju nudi robot je skidanje mladica s biljke i to na dva načina. Jedan je velikom mlatilicom koja se okreće i skida mladice s donjeg dijela biljke, a drugi pristup je korištenjem male četke na robotskoj ruci. Ruka se kreće po biljci i registrirati otpor nakon čega će se aktivirati četka i ukloniti mladicu. Uz robot dolazi i dron koji iz zraka snima stanje na terenu – pojasnio nam je Ivo Vatavuk sa zagrebačkog FER-a koji je zajedno s Markom Cukonom, Dariom Stuhnom, Ivanom Hrabarom, Juricom Goričancem i Zdenkom Kovačićem autor inovacije.

Projekt razvoja je započeo prije tri godine i polako ulazi i predzavršnu fazu.

– Slijede nam testiranja na terenu, u pelješkim vinogradima – otkriva Vatavuk.

Kolika je šansa da inovaciju zaživi u praktičnoj primjeni?

– Cilj je od samog početka projekta bio izrada patenta i otvaranje spin-off tvrtke u okviru našega Fakulteta koja bi se bavila zadacima imovine, intelektualnog vlasništva i tehnologije. Kamo sreće da inovaciju prepozna gospodarski sektor i odluči se pokrenuti proizvodnju i prodaju. Tome i služe ovakvi sajmovi inovacija na kojima imamo priliku predstaviti ideje i patente – zaključio je Ivo Vatavuk.

Tematski skupovi i radionice

Događanja na 13. međunarodnom sajmu inovacija u poljoprivredi, prehrambenoj industriji i poljoprivrednoj mehanizaciji AGRO ARCA odvijali su se u dvorani sportsko-rekreacijskog centra DG Sport. Na početku ceremonije otvaranja Sajma okupljene je pozdravio Miljenko Šimpraga, predsjednik Udruge inovatora Hrvatske, a nakon njega prisutnima su se obratili zamjenik gradonačelnika Grada Preloga Zdravko Kvakan, predsjednik Obrtničke komore Međimurske županije Boris Lukovnjak i predsjednik Uprave HAMAG-BICRO Vjeran Vrbanec. Sajam je otvorio prigodnim riječima Tugomir Majdak, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede. U tri dana održavanja sajma održano je nekoliko tematskih skupova vezanih uz poljoprivredu i prehrambenu industriju te radionica za učenike osnovnih i srednjih škola.

Nastavite čitati

Međimurje

Održana Konferencija socijalnih radnika u Sv. Martinu na Muri: „Nužna je reforma sustava“

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U Svetome Martinu na Muri od 16. do 18. svibnja 2022. godine održana je 11. Konferencija socijalnih radnika.

Konferencija je okupila više od 450 sudionika i stručnjaka iz sustava socijalne skrbi, zdravstva, odgoja i obrazovanja, pravosuđa, organizacija civilnog društva i tijela državne uprave te lokalne i regionalne samouprave koji su na predavanjima, panelima i okruglim stolovima raspravljali o tome kako se razvija profesija socijalnog rada te idu li razvojne promjene u profesiji ukorak s razvojnim promjenama javnih sektora u kojima djeluju socijalni radnici i promjenama u širem društvenom kontekstu.

Na prekretnici

Glavna tema konferencije bila je „Socijalni rad na prekretnici: identitet, moć i promjena“, a predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika Štefica Karačić naglasila je da je sustav socijalne skrbi došao do točke kada je zajedničkom akcijom potrebno okrenuti smjer kako bi se promijenila percepcija socijalnog rada javnosti.

– Tijekom ovih triju dana pokušat ćemo uz panel rasprave i izlaganja dati odgovore na izazove struke. Ono što vidimo kao izlaz iz slijepe ulice u koju smo došli jest da se ponovno uspostavi komunikacija s resornim Ministarstvom koja nam je, nažalost, puknula u posljednje dvije godine dok je bio na čelu ministar Aladrović koji je potpuno ignorirao glas struke u donošenju nekih važnih zakona za ovu djelatnost – upozorila je Karačić, naglasivši važnost reforme sustava, čiji je smjer kreiran i osmišljen u kabinetu ministra, bez suradnje sa strukom, akademskom zajednicom, korisnicima i drugim dionicima.

Ravnateljica Zavoda za socijalni rad u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Tatjana Katkić Stanić istaknula je da je cilj stručnog skupa vidjeti na koji način struka u postojećoj globalnoj krizi, koja je uzrokovana nizom različitih faktora i prekretnicama profesije, može dogovarati promjene u zagovaranju prava korisnika i dogovaranju samih predstavnika struke.

– Socijalni rad u Hrvatskoj nalazi se na prekretnici. Rezultat je to ne samo društvenih napetosti i kriza kojima svjedočimo posljednjih godina, već je i odraz unutarnjih napetosti, kontradikcija i pritisaka kojima je profesija izložena. Socijalni radnici nalaze se u situaciji kada trebaju obraniti temeljne postavke profesije, ali istovremeno naći brze odgovore na krize, nove socijalne probleme i rizike u kompleksnoj stvarnosti. U okviru konferencije želimo donijeti zaključke o tome što profesiju socijalnog rada čeka u budućnosti, koje su to nove paradigme i koja su to znanja i vještine budućnosti. Prilika je da promislimo što iz baštine socijalnog rada želimo i trebamo ponijeti u budućnost i imamo li jasnu ideju što ne želimo (p)ostati? U vremenima višedimenzionalnih kriza želimo donijeti i važne preporuke kako da socijalni rad bude otpornija profesija i kako da svoje kapacitete usmjeri prema vlastitoj transformaciji kako bi se prilagodila na novo razdoblje u svijetu nesigurnosti i kriza – poručili su organizatori iz Hrvatske udruge socijalnih radnika.

Potreba

Okupljene sudionike pozdravio je župan Međimurske županije Matija Posavec koji je naglasio podatak da u Hrvatskoj 19,3 posto građana živi u riziku od siromaštva.

– To znači da svaki peti stanovnik ove zemlje treba socijalni sustav i treba socijalnog radnika koji u svom poslu mora biti i liječnik i psiholog i terapeut i obitelj. Toliko koncentracije obveza u vašem poslu mora izazvati poštovanje i ako želimo biti socijalna država, trebamo to biti u pravom smislu riječi, ne samo u Ustavu i zakonu, nego i na terenu – rekao je župan, izrazivši punu podršku socijalnim radnicima.

Dodao je da je Međimurje zasigurno primjer dobre prakse te da se na razini lokalne i regionalne samouprave čini maksimalno što se može, a izrazio je i nadu da će netko s vrha ipak čuti njihove poruke iako se konferenciji nije odazvao nitko iz Vlade.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje