Piše: mr.sc. Siniša Golub, član Planinarskog kluba Extrem iz Čakovca

U divljosti je spas svijeta, napisao je H.D. Thoreau (1817.-1862) davnih godina, ali svaka generacija ljubitelja prirode mora do te spoznaje doći kroz vlastito iskustvo, jer nikakva literatura i tuđe dogodovštine ne pomažu kao ono što isprobamo na svojoj koži, doživimo na svojim leđima i plećima.

Već nam je proljetno zaključavanje (ili kako Hrvati vole reći „lockdown“) pokazalo što znači biti izoliran u kući ili nevelikom stanu. Zato se srpanjska sloboda ukazala kao izvrsna mogućnost za doticaj s hrvatskom divljinom. A postoji li u Hrvatskoj veća divljina od velebitskog prostranstva? Ako znate, javite u redakciju.

Prehodali 90 kilometara u 4 dana

Neću gubiti vrijeme na dočaravanje napora koji su potrebni, primjerice, da se grandiozna i 57 kilometara duga Premužićeva staza prijeđe u svega dan i pol hodnje, dakako s uključenim spavanjem u šatoru negdje oko (ali ne u samom planinarskom skloništu) Skorpovca. Za ono što želim naglasiti, puno je važnije da ste u planini tih pet dana u paketu i bez prekida, maksimalno odvojeni od svih tekovina moderne civilizacije i udobnosti. Da nema utičnica za dnevno punjenje mobitela, da nema pitke vode na svakom koraku, da sve što trebaš za golo preživljavanje moraš nositi sa sobom u ruksaku.

To su velika postignuća malog čovjeka, nešto čemu moderni i gradski Homo sapiens više nije vičan. Zato su planine i divljine važne, da imamo kamo otići kad se povremeno želimo otrgnuti od udobnih kreveta i tekuće vode. Naravno, da ne ostane neizrečeno: planine i divljine važne su same po sebi, kao stalni dom drugih vrsta osim ljudske. Čovjek je tu tek prolaznik koji se ne zadržava… Odnosno, zadržava se onoliko dana koliko ga planina želi i može podnijeti. Našu grupu Velebit je (pod)nosio puna 4 dana, kroz 90 kilometara hodnje „pod punom spremom“.

Od Zavižana do Velikog Rujna

Grupu od sedam hodača na hodnju po Velebitu poveo je veteran dugoprugaškog hodanja, Nikola Horvat iz Zagreba, čija hodačka referenca obuhvaća neke od najpoznatijih svjetskih staza. Krenuli smo od Zavižana, s parkirališta podno tamošnjeg planinarskog doma i hidrometeorološke postaje, što je danas vjerojatno najposjećenije mjesto u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Put nas je vodio po Premužićki, uz Rossijevu kolibu, pa uz planinarski dom na Alanu, zatim do Skorpovca na noćenje, pa drugog jutra prema Baškim Oštarijama.

Nakon ručka u Oštarijama, uslijedio je oštar uspon prema sljedećoj točki, planinarskom skloništu Ždrilo. To nas je sklonište zaklonilo od cjelonoćne bure koja nas je i inače pratila tijekom cijele hodnje. Iako je bura značila vjetar i hladnije uvjete, ipak je to bolja opcija od juga i kišurine koja bi nas prala kad bismo koračali po južnim padinama Velebita tj. onima okrenutim moru. Nakon Ždrila, preko Tatekove kolibe i monolita Stapina put nas je vodio prema Šugarskoj dulibi. A zadnja dionica povezala je Šugarsku dulibu i seoce Veliko Rujno.

Suvremena planinarska skloništa

Iako smo bili sasvim opremljeni za višednevno bivakiranje na otvorenom, jedno od poželjnih iskustava na ovakvoj turi je svakako i susret s modernim te relativno novim planinarskim skloništima. Ono na Ždrilu postavljeno je 2015., a na Šugarskoj dulibi pak potpuno rekonstruirano 2017. godine. Oba rješenja potpisuje arhitekt Ivan Juretić. Njegov posljednji uradak je predivno planinarsko sklonište na Bijelim stijenama u Gorskom kotaru koje je u drugoj polovici ove godine postalo prava atrakcija i često fotografirani te na društvenim mrežama dijeljeni motiv. Čast arhitektu i planinarima koji su to oživotvorili, jer uistinu je lijepo u planinama vidjeti i koristiti ovakva, u pejzaž uklopljena drvena skloništa. Posebno nakon višesatne hodnje.

Pitaj žednog što mu znači VODA

Nakon ovog planinarskog iskustva u kršu, na svaki spomen kako je račun za vodu preveliki, svakome ću se nasmijati direktno u brk. Istina, pravo na vodu i zrak zajamčena su ljudska prava. Ali, dostupnost pitke vode u svakom trenutku to nije. Otud i dodatno vrijedno iskustvo planinarenja, naime, spoznaja koliko je voda vrijedna kad nakon desetak sati hodanja ostaneš na zalihi od svega decilitar, a još imaš najmanje sat hodnje do prvog bunara u kršu. Taj bunar tada ti postane najbolje mjesto na svijetu koje si ikad posjetio, kao što je meni bio onaj na Šugarskoj dulibi.

Oznaka VODA nešto je najljepše na što ćeš naići u kršu, ali to je teško razumjeti iz udobnosti vlastita doma gdje ti voda dolazi kroz pipu na samo jedan okretaj ručice. Četiri do šest litara pitke vode dnevno potrebno je organizmu koji na svoju težinu nosi još i 15 kilograma teški ruksak, po vrelini velebitskog krša u srpnju. Zaboraviš jesti, ali da si žedan, na to te svakih desetak minuta podsjeti do krajnjih granica isušeno grlo.

Zašto?

Zašto bi se netko, pobogu, verao po planinama bez puke potrebe? Jedan od jednostavnih i najtočnijih odgovora dao je engleski planinar i penjač George Mallory (1886.-1924.): Zato jer su tamo! A važno je i sljedeće: u državi tako maloj i tako raznolikoj kao što je Hrvatska, najbolji način da se razumiju sve prirodne i kulturne sastavnice koje tvore našu domovinu jest da se ode tamo gdje je život drukčiji od onoga u našem užem zavičaju. Nije dovoljno Velebit gledati s južne ili sjeverne strane kad se vozimo na more. Treba ući u Velebit, u njegova njedra, gdje žive vuk, medvjed i ris, gdje je nekad živio čovjek o čemu danas svjedoče tek ruševine kamenih kuća, tzv. stanova. Upornost života je predivna, no treba ju znati prepoznati i iščitati u prostoru. Zašto? Zato jer je tamo!

Velebit kao spas od Covida

Na kraju, utvaram si da me Velebit očuvao od težih komplikacija Covida-19 koji me zadesio krajem listopada. Da nisam napunio baterije godišnjom dozom divljine, samodostatnosti iz ruksaka i spoznajom o važnosti svake kapi vode, tko zna kako bi se virus razbludničio po mom debelom organizmu. Ovako, uz Ivanščicu i šume koje okružuju moj dom, Velebit je postao moj spasitelj od preranog odlaska u rajske dveri. Vratite se na početak teksta i zbrojite koliko je godina imao Thoreau u času svoje smrti.

E, tako bi nekako i mene zadesila sudba kleta, u tim navlas istim godinama, da nisam na vrijeme shvatio smisao njegovih riječi, naime, u kakvoj je divljosti spas svijeta i zašto su nam ta divljost i njezina kći divljina nasušno potrebne. Ne samo kao lijek, nego kao prevencija bilo koje bolesti: duhovne, emocionalne ili tjelesne. Prevencija koja ne proizlazi iz laboratorija multinacionalne kompanije, nego iz bivanja na velebnom Velebitu, iz pogleda na hrvatski krš i na sve ljepote tako vješto opisane u stihovima Lijepe naše.

Čemu nas uče planine?

Taman u vrijeme naše velebitske avanture, iz tiska je izašla knjiga koja je do danas, dakle u manje od pet mjeseci, postala velika uspješnica u hrvatskoj planinarskoj literaturi. Naklada Libricon objavila je knjigu „Što sam naučio na planini“ autora Milana Majerovića-Stilinovića. Autor nam vješto prepričava iskustvo planine iz pozicije običnog planinara, a ne alpinista i himalajskog osvajača; otud veliki značaj, ali i popularnost ovog naslova.

Isti nakladnik objavio je i dvije knjige Ede Popovića u kojima je upravo Velebit glavno područje autorovih boravaka i promišljanja. Nekoliko knjiga upotpunjenih vrsnim fotografijama Velebita napisao je Krunoslav Rac, što je svakako vrijedno vaše pažnje. Jesmo li se to okrenuli hrvatskim planinama jer su svjetska putovanja naprasno onemogućena ili je Velebit oduvijek golicao našu maštu, ali je tek u zadnjih desetak godina došao u naš fokus? Izgleda da u sve većoj mjeri shvaćamo čemu nas planine mogu podučiti i kako od nas stvoriti bolje ljude.