Zanima vas koliko će vam iznositi mirovina? Evo kako to odmah možete provjeriti
REGOS je uspostavio portal Moja mirovina koji građanima omogućava pristup individualiziranim informacijama iz mirovinskog sustava u Republici Hrvatskoj te projekciju...
Intervju dana
HAK treba biti moderan i snažan europski autoklub
Slavko Tušek, dugogodišnji tajnik u Autoklubu Varaždin i predsjednik Hrvatskog autokluba o bu
Uvjeren sam da se HAK na tržištu može uspješno nositi sa svakom konkurencijom, jer će imati kvalitetne standarde, potrebne resurse i sposobne i uspješne kadrove.
To je kruna moje životne i radne karijere, velika čast i zadovoljstvo, ističe Slavko Tušek, dugogodišnji tajnik u Autoklubu Varaždin, osvrćući se na nedavni izbor za predsjednika Hrvatskog autokluba.
I nadzor autoškola
– Posebno mi je zadovoljstvo i čast što sam za predsjednika HAK-a izabran na istinski demokratski način, tajnim glasovanjem. Dobio sam veliku većinu glasova članova naše Skupštine koji su mi dali veliko povjerenje da zajedno s članovima Upravnog odbora vodim HAK tijekom sljedeće četiri godine.
Čast mi je što sam kao jedan od članova HAK-a s najduljim članstvom te kao dugogodišnji član tijela HAK-a u prilici svoje iskustvo i kompetencije staviti na raspolaganje za razvoj i prosperitet HAK-a. Osobno mi je zadovoljstvo što ću završiti svoju radnu karijeru kao predsjednik HAK-a.
S druge strane to doživljavam i kao ogromnu odgovornost, posebno imajući u vidu ono što slijedi, budući razvoj i prosperitet HAK-a i uvođenje HAK-a u EU u obitelj modernih europskih autoklubova.
Rezultat izbora ocjenjujem kao jasnu poruku da se očekuju promjene u načinu rada HAK-a i provedbi strateškog plana razvoja HAK-a. Vjerujem da ću zajedno s članovima Upravnog odbora uspješno uvesti HAK u društvo modernih europskih autoklubova i u naredne četiri godine uspješno voditi HAK.
Čime se sve bavi HAK? Zbog čega je bitan?
Ljudi često ostanu iznenađeni kad im kažem čime se sve bavimo. Obično nas poznaju po pomoći na cesti i informiranju o stanju u cestovnom prometu te provedbi vozačkih ispita. HAK ima oko 170.000 članova kojima pružamo pomoć na cesti u Hrvatskoj i inozemstvu i koji uživaju u sigurnom putovanju i uštedama i kojima je namijenjena Revija HAK, naše člansko glasilo. HAK pruža niz usluga namijenjenih svim ostalim vozačima, ne samo pomoć na cesti. Imamo posebne usluge za vozače koji putuju u inozemstvo, usluge mobilnosti i dodatne usluge u Europi, kao i posebne usluge za poslovne korisnike, poduzetnike i obrtnike.
zbog pada standarda manje se vozi cestama, što osjeća i HAK
Osim toga, obavljamo i niz javnih ovlasti u kojima podržavamo državne institucije u njihovim poslovima i procesima. Od organizacije i provedbe vozačkih ispita i nadzora nad radom autoškola, do obavljanja stručnog nadzora nad radom stanica za tehnički pregled vozila. Provodimo i homologaciju, preuzimamo, prikupljamo, čuvamo i prodajemo vozila i plovila pod carinskim nadzorom. Provodimo niz preventivno-edukativnih akcija i kampanja usmjerenih prema djeci i mladima, ali i svim ostalim građanima. Zanimljivo je da je prvi automobil u Hrvatskoj došao 1898. u Vinicu, tako da je ovaj grad od samog početka uključen u tijek automobilizma.
Konkurencija
Poslovi HAK-a su mnogima interesantni, imate sve snažniju konkurenciju u dijelu poslova. Navodno pojedine interesne skupine predlažu ukidanje pojedinih ovlasti i propisa kako bi HAK izgubio neke poslove. Kako to komentirate?
S konkurencijom smo suočeni niz godina u poslovima pomoći na cesti, tako da nam to nije nešto novo. Uvijek postoje i pojedine priče i ambicije. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju na dnevni red dolazi i pitanje koliko naša sadašnja organizacijska struktura osigurava kvalitetno i standardizirano obnašanje zadaća nacionalnog autokluba. Zato smo i pokrenuli raspravu o Strateškom planu i Statutu, jer želimo sami ponuditi odgovore na pitanja o tržišnom pozicioniranju i ravnopravnom odnosu s konkurencijom. Možda ćemo na kraju tog procesa sami pokrenuti i inicijativu za izmjenom Zakona o HAK-u.
Namjera mi je učiniti HAK modernim i snažnim europskim autoklubom, koji će biti prepoznatljiv po kadrovima, stručnosti, odgovornosti, kvaliteti pružanja usluga, po odgovornom obnašanju poslova povjerenih javnih ovlasti te po skrbi za svoje članove i doprinosu sigurnosti cestovnog prometa za sve naše građane. To je jedini pravi odgovor na ambicije drugih i uvjeren sam da se HAK na tržištu može uspješno nositi sa svakom konkurencijom, jer će imati kvalitetne standarde, potrebne resurse i sposobne i uspješne kadrove.
Članstvo – stabilno
Osjećate li krizu u HAK-u? Kako funkcioniraju klubovi, kako se obavljaju pojedini poslovi? Što je sa članstvom i uslugama koje pružate?
Kriza se sigurno osjeća na više razina. Nažalost, pada standard i manje se putuje i vozi cestama i to se odražava na broj kandidata za vozače, vozni park osobnih automobila je sve stariji. Vozači važu svaku kunu i vrlo su racionalni. Tako i mi postupamo. Pritom naši partneri, članovi i korisnici usluga nisu zakinuti, kao ni naši zaposlenici. Istovremeno investiramo i nastojimo povećati standarde i biti uslužniji, a ne rasipati se novcem. Broj članova nam je stabilan, ali ne raste, iako smo to planirali. Broj usluga se jedno vrijeme smanjivao, da bi se u posljednjem razdoblju počeo povećavati, ali za ocjenu ove sezone pričekat ćemo kraj poslovne godine jer je još prerano.
HAK nije izuzetak u odnosu na ostale europske autoklubove. HAK mora jačati članstvo i pomoć na cesti, svoje temeljne djelatnosti, zbog kojih kao nacionalni autoklub i postoji. Neminovno je iznalaženje mogućnosti pružanja novih usluga i pogodnosti našim članovima te osuvremenjivanje postojećeg paketa usluga i jačanje povjerenja.
Suočeni smo i s izazovom da novi automobili i tehnička rješenja sve manje traže tehničke intervencije i vještine, a da vozači kao članovi imaju sve veća očekivanja, sve individualnije potrebe i sve manje povjerenja. Zato su usluge sve različitije. Planiramo razvijanje pravne pomoći i savjeta, pomoći u sudskim sporovima i kod procjene i naknade štete i druge usluge.
Studije isplativosti
novi automobili sve manje traže tehničke intervencije i vještine
Što je s razvojem gospodarskih, profitnih poslova. Je li udruzi građana sadašnje vrijeme ekonomske krize pogodan trenutak za to?
U pojedinim autoklubovima udruženim u HAK u raznim djelatnostima, unatoč problemima, djeluju uspješne tvrtke, tako da vlastite, unutarnje uzore i dobre primjere imamo. HAK ima osnovne pretpostavke da može uspješno obavljati i nove gospodarske i društvene djelatnosti. To može obavljati neposredno ili putem tvrtke ili u suradnji s drugom pravnom osobom u skladu sa zakonom po uzoru na moderne europske autoklubove. Kriza je svakako izazov, a osnova za donošenje odluka o tome koje ćemo gospodarske poslove razvijati, bit će studije isplativosti i procjena racionalnog modela za obavljanje te djelatnosti. HAK na nacionalnoj razini ima potencijale, ulogu i odgovornost, primjerice za razvoj motoriziranog turizma.
Koja je vizija daljnjeg razvoja HAK-a?
Kad dovršim mandat, želim vidjeti HAK u boljem stanju nego što je bio na njegovom početku. Želim ujednačavanje i podizanje standarda i kvalitete svih naših usluga, veću otvorenost i uključenost u zajednice u kojima funkcioniramo, želim više članova i korisnika naših usluga, želim nove ideje i gospodarske djelatnosti. Za to će mi biti potrebna podrška cijele asocijacije i oslonac na kvalitetne i stručne kadrove, koji će moći uspješno, kvalitetno i brzo odgovoriti zahtjevima vremena i novim uvjetima rada i poslovanja na tržištu.
Bez stradalih na cestama
Sezonu, kada je HAK više u centru pozornosti javnosti, dočekali smo spremni. Naš kontaktni centar radi 24 sata dnevno, informiramo o stanju u prometu na više jezika, HAK i autoklubovi su obnovili dio flote vozila pomoći na cesti. Za ovu sezonu pokrenuli smo novu verziju aplikacije za pametne telefone, koju koristi oko 110.000 korisnika. Prve povratne informacije korisnika su vrlo pozitivne. Želimo biti aktivni, inovativni i bolje komunicirati s našim korisnicima, biti uslužniji i pristupačniji. Drugi novitet je što smo informatički modernizirali naš kontaktni centar koji će ubuduće biti brži, efikasniji i precizniji. Riječ je o jednom od najmodernijih softverskih rješenja koje je nagradio i Microsoft. Državnim tijelima s kojima smo u kontaktu HAK će predložiti provedbu dodatnih mogućih poslova i zajedničkom angažmanu na uvođenju helikopterske žurne medicinske pomoći, HEMS-a, što je u strateškom prometnom i turističkom interesu. Stanje sigurnosti cestovnog prometa stalno se poboljšava i vjerujem da smo tome i mi doprinijeli. No ima još puno prostora za poboljšanja kako bismo dosegnuli najrazvijenije zemlje. Još većim angažmanom svih nas, siguran sam, možemo se približiti viziji „nula poginulih na cestama“.
Volja, strast i čvrstina
HAK je osnovan 1906. godine u Zagrebu, a danas je velika, aktivna i moderna udruga učlanjena u niz međunarodnih organizacija te je važan glas po pitanju cestovnog prometa u našoj zemlji, posebice njegove sigurnosti.
HAK predstavlja složeno radno okruženje zbog niza djelatnosti koje obavlja kao i zbog razlika u broju članova, standardima i razvijenosti klubova. HAK je u mnogim od tih poslova sam, pionirski postavljao standarde – primjerice u informiranju vozača i turista prvi smo u regiji s time krenuli 1970-ih, ili u pomoći na cesti još prije.
Za razliku od korporacija ili velikih tvrtki, HAK nije homogeno, jedinstveno tijelo nego savez raznih klubova, pojedinaca, skupina, namjera i interesa koje objedinjuje ne samo zajedničko upravljanje nego i ideja solidarnosti i, primjerice, briga za sigurnost cestovnog prometa i poboljšanje života ljudi.
Za vođenje takvog sustava, koji ima dugu tradiciju, koji je složen, koji je jak, koji je uvijek pouzdan i koji preuzima odgovornost za svoje članove i sve vozače – trebate imati interesa, volje, strasti, fleksibilnosti, ali i čvrstine.
Iskustva iz AK Varaždin korisna i za HAK
U svemu će mi pomoći iskustva iz Autokluba Varaždin. U Autoklubu Varaždin obnašam funkciju tajnika i uvijek sam radio u interesu Autokluba i njegovih članova s intencijom razvoja i unapređenja. Prioritet sam davao razvoju članskih usluga i tehničkih djelatnosti, jer je to temeljna pretpostavka za snažnu i uspješnu udrugu poput Autokluba Varaždin. Stvari koje sam naučio, iskustva i spoznaje koje sam stekao u našem skromnom gradu, i u dugogodišnjoj gradnji jednog kluba, mislim da su u asocijaciji prepoznate kao važne i korisne i zato ću ih nastojati prenijeti svima zainteresiranima.
Da biste došli na vrh ili u njegovu blizinu, uvijek je potreban težak i naporan rad koji je ključ razvoja stručnosti i profesionalnosti. Za uspjeh Autokluba Varaždin zaslužan je izvrstan tim suradnika i vrlo motivirani, stručni i odgovorni zaposlenici. Danas je to moderan, financijski samostalan i održiv autoklub, kojem je u fokusu djelovanja briga za člana, edukativno-preventivne aktivnosti i kvalitetno pružanje usluga.
Prvi korak nakon izbora za predsjednika mi je – slušanje i snimanje stanja. Stječem uvid u način obavljanja naših poslova. Jedna od prvih zadaća je uspostava što kvalitetnije komunikacije unutar kuće te harmoniziranje odnosa unutar HAK-a, između HAK-a i autoklubova i naposljetku autoklubova međusobno.
Nužno je odrediti što je danas i sutra HAK, odnosno odrediti optimalni status HAK-a kao udruge članova s pravima i obvezama koja im jamči HAK, koji svoja prava mogu ostvariti pod jednakim uvjetima na cijelom području naše zemlje. U tome će nam pomoći primjeri i iskustva najrazvijenijih europskih autoklubova. To je ključna pretpostavka za kontinuirani razvoj HAK-a i naš strateški interes.
Izvor:
Foto:
Intervju dana
Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi
Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno
Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.
Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.
Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.
Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.
Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?
Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.
Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?
Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.
Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij
Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.
Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?
Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.
(Ne)ozbiljna Nina
Znači li to predah od kazališta?
Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.
Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?
Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.
Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?
Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.
”Na terapiji”
Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?
Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.
Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto
Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.
Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?
Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?
Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.
Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.
Što?
Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.
Nisam zvijezda
Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?
Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.
Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…
Od kazališne plaće.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
S kim?
S Prljom, iz Leta 3.
Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?
Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?
Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.
Izvor:
Foto: Ivan Agnezović
Intervju dana
Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!
Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj
Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.
Socijalna skrb
Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?
Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.
Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?
Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva
U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.
Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?
To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.
Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?
Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.
Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?
u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan
Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.
Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?
U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.
Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?
Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.
Socijalne skupine
Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?
Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.
Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?
Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.
Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?
Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.
Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?
Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja
Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?
Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.
Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?
Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.
Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse
Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.
Nezbrinuta djeca
Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?
U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.
Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?
Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.
U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.
Istospolne
zajednice
Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija
Kako protiv nasilja u obitelji
Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na
Izvor:
Foto:
Sportprije 9 sati
Varteks i Bednja plasirali se u finale Županijskog kupa
Crna kronikaprije 11 sati
Muškarca došli privesti na sud, a on upalio bengalku te zapaljivim sprejom usmjerio plamen prema policajcima
Život i društvoprije 13 sati
Dojavna jedinica Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Varaždinske županije godišnje primi oko 30.000 poziva
Foto i videoprije 15 sati
FOTO Praznik rada na Dravi uz grah i druženje mnogima je omiljen
Život i društvoprije 16 sati
Međimurska županija proslavila svoj dan, Zoran Milanović poručio: Ponos ste svoje zemlje!
Sponzoriraniprije 6 dana
Za firme i pričesti najbolji odabir su plate i slastice iz kultne varaždinske Kavane Arbia Dorka
Kultna varaždinska Kavana Arbia Dorka u Stepinčevoj ulici ovih dana je predstavila pregršt odličnih prigodnih kolača i torti od kojih...
Sponzoriraniprije 3 tjedna
Pet Centar dolazi u Varaždin, a vi dođite na feštu otvaranja
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
Sponzoriraniprije 1 mjesec
Javni poziv Općine Maruševec
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
