Piše: Lea Šprajc

„Trgam od zaborava“ – lijepa je i simbolična misao kojom je međimurska autorica Marija Novak naslovila svoj etnografski prvijenac iz 2016. godine. Prilikom nedavnog susreta autorica mi je velikodušno poklonila knjigu i ispričala mi o svojim interesima vezanima uz međimursku tradicijsku baštinu.

Marija Novak rođena je 1956. godine u Domašincu, a danas s obitelji živi u Turčišću. Članica je Udruge žena Potočnica iz Domašinca. Ljubav prema međimurskoj tradicijskoj kulturi Marija Novak razvila je odrastajući u sredini u kojoj je „tradicijsko“ još uvijek bilo sastavnim dijelom svakodnevice. Kao djevojčica redovito je s majkom odlazila na okupljanja na kojima su žene izrađivale razne rukotvorine, prigodne za određene dane običajne godine, i tako izravno upijala znanja i vještine koje je kasnije usavršavala i prenosila na mlađe generacije, što i danas čini. Otrgnuti golemo i neprocjenjivo tradicijsko bogatstvo zaboravu zadatak je kojem je Marija Novak pristupila veoma ozbiljno i predano. Dio svoga iskustva i znanja o međimurskoj tradiciji dosad je uobličila u dvije knjige, spomenutu „Trgam od zaborava“ (2016.) i „Priče iz življeja međimurskoga čoveka“ (2018.), dok je treća u pripremi.

Autoričina prva knjiga „Trgam od zaborava“ posvećena je starinskoj međimurskoj opravi, napose onoj kakva se nosila u selima srednjega Međimurja. Pojedine komade tradicijske odjeće autorica u prvome dijelu knjige smješta u odgovarajući običajni kontekst, pripisujući im tako posve specifična tradicijska značenja (npr. odjeća fašenjskih sneha, odjeća za sestrinjstvo, svadbena odjeća, odjeća mlode snehe itd.). O zasebnim dijelovima tradicijske odjeće, podjednako svakodnevne i svečane, muške i ženske, u drugome dijelu knjige autorica piše iz perspektive tehnike izrade. Pritom je veoma precizna, što i ne čudi s obzirom na činjenicu da i sama vlada tehnikama šivanja, pletenja, heklanja i vezenja. Štoviše, služeći se tradicijskim predlošcima autorica izrađuje replike tradicijske odjeće. Stranice knjige tako su obogaćene brojnim vizualno dojmljivim fotografijama odjeće koju je autorica sama izradila. Listajući knjigu nisam se mogla oteti dojmu da u rukama držim kakav modni časopis. Vrijednost knjige očituje se i u tome što autorica u njoj donosi brojne skice krojeva pojedinih komada tradicijske odjeće, čime zainteresiranim i vještim čitateljima sugerira da se i sami okušaju u izradi istih.

Knjiga je napisana na standardnom hrvatskom jeziku, međutim, tradicijske nazive odjeće autorica donosi na dijalektu, i to služeći se odgovarajućom dijalektološkom grafijom, u čemu joj je pomogao prof. dr. sc. Đuro Blažeka. Veoma su me se dojmili tradicijski nazivi za boje koje autorica spominje pišući o tibetu. Najčešće je bio zrokov (plavi), ogjani (žuti), pivinski (boja pive), rusi (ružičasti), trovnati (zeleni) ili kovenjski (tamnosmeđi). Navedeni nazivi za boje svjedoče o jednostavnosti, praktičnosti i asocijativnosti međimurskog čovjeka kada razmišlja o svijetu koji ga okružuje.

U uvodu knjige Marija Novak spominje zgodnu anegdotu o svome rođenju. Naime, netom što je prvi puta ugledala svijet, strina Mikacova u ruke joj je stavila klupko i škare te rekla „Ka boš znola šivati“. Čini se da je Marija Novak i više no ozbiljno shvatila strinine riječi pa nam u nasljeđe ostavila ne samo krasne komade tradicijske odjeće, već i neprocjenjivo znanje o njihovoj izradi koje će, nadajmo se, inspirirati i generacije što slijede.

Komentari

Komentara