Je li napokon kucnuo čas da se popularnoga varaždinskoga gradskog notara napokon iz šatora ili trošne drvene kućice premjesti u zidani objekt? Ovo se pitanje nameće nakon što je Krunoslav Čolo nedavno dobio nagradu za turističkog animatora godine na Danima hrvatskog turizma.

Štoviše, u razgovoru za Regionalni tjednik Krunoslav Čolo je između ostaloga otkrio da spomenuta nagrada Hrvatske turističke zajednice na njega djeluje kao injekcija da svoj rad podigne na viši nivo.

– Smatram kako je vrijeme da u Varaždinu napokon dobijemo jedan centar kaligrafije. To može biti novi turistički proizvod, ali je pitanje hoće li takvu ideju Grad prepoznati. Bilo bi idealno da se centar uredi u prostoru Varaždinske kuće u Gajevoj ulici, koja godinama zjapi prazna, bez pravog sadržaja. Kada je riječ o umjetnosti lijepog pisanja rukom, dovoljno je pogledati Irsku, koja za to, pa i za heraldiku, ima škole te fakultet. Ove godine sam znatiželjnicima prezentirao kako se prema izvornom predlošku na pergamentu ispisuju i oslikavaju listovi inkunabula. U to se može uključiti i lokalna crkva, koja ih čuva, s tim da se pripremi prikaz skriptorija u kojima su se one prepisivale – kaže ovaj osebujni umjetnik koji, nažalost, nema nasljednika.

Štoviše, naš sugovornik tvrdi da će biti najsretniji čovjek na svijetu ako uspije nekog mladog animirati da naslijedi njegovo ogromno znanje te veliku kolekciju povijesne literature i pribora za pisanje.

– Jednostavno je šteta da sve dosad učinjeno propadne. Znam da u Varaždinu imamo ljude koji itekako dobro pripremaju projekte financirane iz EU fondova, te ih pozivam da mi se jave kako bismo zajedno pokrenuli jedan vezan uz spomenuti centar kaligrafije – poručuje Čolo, koji je prošao trnovit put do uspjeha u svom poslu.
Rođen je u Varaždinu 1956. godine, u starom rodilištu u zgradi iza bivšega Grošinića, u kojoj je danas smještena Uprava HŽ-a.

Moglo bi Vas zanimati:

Gradsko vijeće Varaždina u moderno obnovljenoj Vijećnici o vrtićima, balama u Brezju i prodaji zemljišta u Gornjem Kućanu

Devetu sjednicu Gradskog vijeća Grada Varaždina, koja će biti održana u obnovljenoj Gradskoj vijećnici na Trgu kralja Tomislava u utorak,...

Bit ću najsretniji čovjek na svijetu ako nekog mladog animiramo da naslijedi moje ogromno znanje.” Krunoslav Čolo

– Prvi zrak koji sam udahnuo imao je miris birtije, gemišta i duhana. To me prati cijeli život, a poput druge djece, odmah po rođenju jako sam zaplakao zbog našeg Varaždina. On je prije 63 godine bio jako turoban, dok se danas u njemu puno ljepše živi jer je bolji standard – prisjeća se Čolo.
Osnovnu školu prvo je polazio u Biškupcu jer je njegova obitelj živjela u istoimenoj ulici, koja danas nosi ime Krešimira Filića.
– Kuće mog djeda i bake više nema jer je na njezinu mjestu niknula višekatnica. Potječem iz radničke obitelji, a djeda i njegove priče sam doslovno obožavao. Radio je kao majstor u bivšem Tivaru i tijekom Drugoga svjetskog rata opredijelio se za NOB. Kao ilegalac podupirao je antifašiste i zbog jedne akcije potpuno je osijedio u roku od 24 sata. Naime, dobio je zadaću da izvrši atentat na šefa Gestapa u Varaždinu. No, gestapovac se nije pojavio na mjestu gdje mu je pripremljena zasjeda, a moj djed je zbog stresa do kraja života imao kosu bijelu kao papir – sa sjetom govori ovaj dugogodišnji turistički djelatnik.

Nesuđeni naftaš

Obrazovanje je nastavio na Rudarskoj školi.
– Moja želja je bila da postanem naftaš jer to je uvijek dobro plaćen posao. Međutim, ukinuli su taj smjer, pa na kraju postajem strojarski tehničar. U struci nikada nisam radio, a dio mojih talenata otkriven je baš u srednjoj školi. Knjige sam doslovno gutao jer moja generacija nije imala pojma što je Google ili internet. Bili smo željni znanja, a do stručne literature, poput one o kaligrafiji, se jako teško dolazilo. U umjetnost lijepog pisanja rukom uputio me kao 20-godišnjaka prof. Đuro Mihinjač, koji je predavao na II. OŠ. Presudno je bilo moje poznavanje tehničkog pisma, zbog kojeg me otac prvo angažirao na pisanju različitih diploma. Njemu je to kao uzgajivaču papiga i drugih ptica dobro došlo. Naime, stalno je odlazio na izložbe kućnih ljubimaca te mu je sinulo da bih ja mogao ispisivati priznanja. No, prava kaligrafska pera i način rada s njima pokazao mi je prof. Mihinjač – naglasio je naš sugovornik, od kojeg doznajemo da je vojni rok služio u Ljubljani i Postojni.
Bio je pozadinac, odnosno artiljerijski mehaničar.
– Nemam pojma kako se puca iz topa, čak ni iz onog malog koji po Starom gradu natežu Purgari, ali ga sigurno znam popraviti – uvjeren je Čolo, koji o sebi
govori da kao mladić nije bio baš komunikativan!
Djevojkama je, priznaje, zbog svog znanja i impozantne pojave bio iznimno drag, ali istovremeno je bio i jako sramežljiv.

Poticajna sredina

– Srećom, to se promijenilo nakon što upisujem Pedagošku akademiju u Čakovcu. Bila je to jako poticajna sredina jer je uz 54 studentice bilo svega šest studenata. I hoćeš-nećeš, postaješ jako traženom robom! U Čakovcu sam uz prve ljubavi intenzivirao svoje bavljenje grafikom i dizajnom. Izrađivao sam plakate, pisao pozive, asistirao u grafičkom studiju kod prof. Štokića, koji je predavao likovnu umjetnost. To je bio jedini predmet koji sam dva puta polagao, zbog svoje prepoznatljive „duge jezičine“. Nažalost, nisam završio likovnu umjetnost, jer zbog nedovoljnog broja prijavljenih ta katedra nije otvorena – rekao je Čolo, koji je s dvije godine Strojarskog fakulteta i završenom Pedagoškom akademijom godinu dana radio kao nastavnik tehničkog odgoja u OŠ Sračinec.
U životu se uvijek znao nositi s problemima i izazovima, ali je jednom ipak morao „kapitulirati“.
– Do moje potpune predaje došlo je 1981. godine. Oženio sam Nelu (rođenu Domislović) i od tada smo nerazdvojni. Supruga je kao teta radila u vrtiću i zbog nje sam 1988. postao Djed Mraz. Još pamtim da su mi prvi kostim njezine kolegice sašile od partijske zastave. U tom poslu bile su jako obazrive jer srp i čekić nisu smjeli proviriti – prisjeća se Čolo svoje prve animatorske gaže.

“Na Pedagoškoj akademiji bilo je super, na 54 studentice bilo je šest studenata.”

Tada je imao brkove, a bradu su mu izradile od poliesterskih vlakana nabavljenih u Bešeničkinom Vartilenu, kojeg odavno više nema. Devedesetih godina prošlog stoljeća njegova je karijera bila stalno u usponu.
– Uz posao u Vartilenu uvijek nalazim vremena za bavljenje primijenjenom umjetnošću. Naime, pod mojim prstima nastaju ukrasni tanjuri koje bih prodavao i s tim novcem krpao kućni budžet. U to vrijeme počinje moja ozbiljnija suradnja s Ekos collegeom, u kojem vodim likovnu grupu i s kolegicama sekciju koja okuplja „srednjovjekovne vitezove“. Već 1996. godine inicirali smo Varaždinske povijesne svečanosti… – kaže Čolo, koji je diljem Lijepe Naše poznat i kao Martin Varaždinski.

Martinjski meštar

Pod ovim imenom štuju ga brojni alkofili i vinovjernici koje više od tri desetljeća uveseljava u ulozi martinjskog meštra.
– S martinjskim ceremonijama upoznao me pokojni Milan Remar, koji je napisao regule, a odoru biškupa, koju nosim i kad se sastaje „Vinoda“, sašila je moja supruga. Ponosan sam na svoje mjesto u ekipi hrvatskih majstora za krštenje mošta. Ove godine sastajemo se 25. listopada u Đurđevcu i veliki meštar izdat će naredbu dokad se mošteki moraju pokrstiti – rekao je Čolo, koji je ipak najpoznatiji po ulozi varaždinskoga gradskog notara.
– Na ideju da osmislim ovu ulogu došao sam u austrijskom Güssingu. Naime, tijekom jednog gostovanja s malim vitezovima u tom gradu sam upoznao čovjeka koji je odjeven u nekakvu staru franjevačku odoru ispisivao priznanja svim sudionicima lokalnog festivala. Odmah zaključujem da nešto takvo moramo napraviti i u Varaždinu, a prastari zanimljivi dokumenti pronađeni su u Državnom arhivu. Primjerice, u njemu se čuvaju Kukuljevićevi „otpusti grijeha“ iz Rima, pa svjedodžbe o siromaštvu, licence o vađenju zlata i drugi osebujni dokumenti – ističe Krunoslav Čolo, kojeg stariji Varaždinci pamte po predstavljanju na manifestacijama „Jesen u Varaždinu“, „Varaždinu s ljubavlju“ i „Cehovski dani“. One su, podsjećamo, prethodile Špancirfestu, koji je, zapravo, njihova nadogradnja.
– Moje prvo predstavljanje na ovim, tada još skromnim festivalima bilo je s prikazom „umjetničke bravarije u minijaturi“. Riječ je o suvenirima izrađenima od lemljene bakrene žice na panelima – govori gradski notar, koji je tek 2000. godine osvanuo u svom šatoru na Špancirfestu.
Počeci su bili skromni, jer izdavao je fotokopirane ispisane dokumente (poput varaždinskoga putnog lista) na školskoj klupi ispred Gradske vijećnice. Danas pak na sebi nosi već treću verziju kostima, a turisti su dokumente ispisane njegovom vještom rukom pronijeli na sve strane svijeta.

Uvijek “skockan”

– Bez podrške moje supruge Nele, kćeri Ive i sina Jure, koji me često znao zamjenjivati na Špancirfestu, teško da bih uspio uvijek biti „skockan“ i pripravan za nastupe. Kao notar ja predstavljam Grad Varaždin i ne mogu si dozvoliti improvizacije. U toj i ostalim ulogama po potrebi gostujem u drugim sredinama. Primjerice, ove ću godine s martinjskom feštom gostovati u Slavoniji – zaključuje Krunoslav Čolo, koji je iznimno uspješno utjelovio i sv. Nikolu, djeci najdražeg sveca.
No, s obzirom na to da je izgledom pravi div, umjesto na oblaku, nekoliko puta je u Varaždin stigao avionom krcatim slatkišima.

Prvi su ga ipak nagradili Amerikanci

Prvu nagradu Krunoslav Čolo osvojio je 1996. godine u Los Angelesu na međunarodnoj konvenciji fantastike i znanstvene fantastike, za najdirljiviju priču – o vitezu koji napušta voljenu zbog odlaska u rat. Poanta je bila njegov iznenadni povratak ucviljenoj dragoj, kojoj je morao staviti pojas nevinosti i zaključati ga velikim lokotom… Čolo, koji ima obrt za dizajn i usluge Kruna, tvrdi:
– Nažalost, od umjetnosti se ne može bogznakako dobro živjeti. Izvlači me baš animacija jer, uz povremene veće uloge, neprekidno vodim svadbe, rođendane, gorične fešte i druge špelancije od kojih se može spajati kraj s krajem. O odlasku u mirovinu još ne razmišljam, iako mi je to nedavno sugerirao varaždinski gradonačelnik. Naime, namjeravam pričekati svoj red za Nagradu za životno djelo – kaže vlasnik obrta za dizajn i usluge Kruna.
Tek će se vidjeti hoće li se njegov rad „okruniti“ spomenutom prestižnom gradskom nagradom, uz koju uvijek ide i određeni financijski iznos.