Povodom blagdana Sveta tri kralja, u ovom broju donosimo dosad neobjavljenu priču varaždinskoga književnika i našega kolumnista Denisa Peričića “Tri kralja ne jahahu”. Radnjom smještena u 1566. godinu, priča na inovativan način izražava božićnu simboliku, ali i progovara o nekim aktualnim temama. Denis Peričić autor je 30 knjiga, od kojih je pet zbirki priča. Dosad je objavio 110 priča te dobio 85 književnih nagrada, od kojih 30 za priče. (Uredništvo)

Prezime Arap: Arapi u Hrvatskoj uglavnom su Hrvati (iz Grada Đurđevca) … Prisutni su u samo pet hrvatskih naselja i to u Đurđevcu (<10), Zagrebu (<10), Čepinu u okolici Osijeka (<10), Virju u okolici Đurđevca (<5), te u Žrnovu na otoku Korčuli (<5).
https://actacroatica.com/hr/surname/Arap/

Nije neuobičajeno da tijekom ili nakon bitke poneki vojnici, naročito ako se bore u stranoj zemlji, izgube priključak s glavninom svojih trupa. Osobito se to događa ako bitka završi porazom, povlačenjem ili pak u potpunom rasulu, kao što se to zbilo vojsci Sulejmana Veličanstvenog kod Sigeta, kada su Osmanlije, unatoč Pirovoj pobjedi nad šačicom branitelja, izgubili tridesetak tisuća vojnika.

Tako su se i trojica Arapa iz Sirije – prisilno unovačena kao i toliki pripadnici raznih naroda s područja Osmanskog Carstva, koje se tada protezalo od Budima do Adena i od Basre pa sve do Maroka – u jeku bitke, ili na njezinu izmaku, jednostavno izgubila u ugarskoj pusti.

Snalaženje na nepoznatu terenu onemogućio im je splet otegotnih okolnosti: tmurno jesensko vrijeme, nedostatak prepoznatljivih kota u jednoličnoj ravnici, a ponajviše strah od neprijateljskih snaga, ali i domaćih žitelja, čije su rijetke i raštrkane naseobine zaobilazili u velikom luku, prebivajući po šumama, tjerajući od sebe divlje životinje i održavajući se na životima pijući kišnicu i vodu iz potokā te jedući bobice i manja stvorenja koja su uspjeli uloviti.

Na koncu je počeo padati snijeg, što ih je posve izbezumilo.
Uglavnom, mjesecima su se vrtjeli u krug, prehodavši za to vrijeme stotine, odnosno, kako se njima činilo – čak i tisuće kilometara.
Sve dok se, jednoga dana, nisu našli na obali Drave.

Iznureni, zbunjeni i sluđeni kakvi su već bili, pomisliše da je to već الفرات‎, al-Furāt, što će reći Eufrat, koji je (kako su čuli, jer ondje ga nisu vidjeli) blizu svog izvorišta u jugoistočnoj Turskoj znatno uži nego na svom daljnjem putu kroz sirijsku im domovinu.

Složiše se: „Valja nama preko rijeke“, i nekako je, uz grdne muke i pogibeljne situacije, ipak uspješe preplivati.
Nadanja njihova brzo su se – tako im se barem učinilo – obistinila, jer nedaleko od rijeke naišli su na ono čemu su žudjeli: pustinju.

Te povikaše:

„الله أكبر“ – Allahu ekber!“

Veselju njihovu nije bilo kraja kad su došli u Đurđevačke peske. Osjetili su se svoji na svome, logično predmnijevajući da je to tek početak بادية الشام‎, Bādiyat al-Shām, Sirijske pustinje.

Proveselivši se neko vrijeme u Đurđevačkim peskima, valjalo je njima i preko pustinje, do neke oaze, naseljenog mjesta, dakle do prve okrepe, a potom da nastave put do svojih domova.

Nije potrajalo dugo dok nisu došli do prvih kuća. Iznenadili su se ugledavši ih jer nisu nalikovale na one u njihovu kraju, ali znali su da je Alah doista velik i da velika je mudrost sultanova, te da je na području Osmanskog Carstva moguće pronaći žitelje raznih vjera i običaja.

Iz najveće kuće dopirali su smijeh, pjesma i ples, zvuci velikog slavlja, kao da su se u toj nastambi okupili stanovnici cijelog sela.
Gladni već, žedni i umorni, a misleći da su u svojoj zemlji, ne oklijevaše zakucati na vrata.

Otvorio im je jedar muškarac crvena lica s čašom vina u ruci. Žamor i vreva iz unutrašnjosti kuće zamuknuše. Domaćin ih je promotrio i neko vrijeme stajao u čudu. Iz dubine prostorije začuo se glas drugog muškarca:
„Štef, ko je to?“
A Štef odgovori:
„Joža, daj pogleč ti ovo – Sveta tri kralja su došla!“
I svi se, naravno, zaprepastiše.
„السلام عليكم) – Es-selamu ‘alejkum“, pozdraviše nezvani gosti.
„Salame? Ima salame, kume!“, odgovori Joža, nakloni se i širokom gestom pozove ih da uđu. Svi u kući nakloniše se do poda.
Trojica gostiju počeše se opravdavati da nisu pravi neprijatelji, da nisu Turci, nego عَرَب, ‘arab, Arapi iz سوريا‎, Sūriyā, dakle iz Sirije.
„Sira? Imam ja i sira, hodite!“, uzvrati im Štef.
Salamu nisu jeli, ali bilo je svega obilja, pa su brzo povratili snagu.

Po neobičnom prizoru u kutu prostorije, gdje su uz djetešce u naručju majke na slamici pribivali volić i magare, doumili su da se ovdje slavi عيسى بن مريم, ʿĪsā ibn Maryam – Isus, sin Marijin i Alahov prorok. Stoga se pokloniše djetešcu kako se i priliči.

Iako nisu dobro poznavali kršćanske običaje, sjetiše se da bi domaćinima, u znak zahvale na gostoprimstvu, trebali uručiti neke darove. Kako nisu imali ništa posebno vrijedno, prvi pred djetešce položi ono malo burmuta što mu je preostalo, drugi svoj pozlaćeni bodež, a treći smolu za vidanje rana.
U toj božićnoj noći nadjenuta su im odgovarajuća imena i prezimena: Baltazar Arap, Melkior Arap i Gašpar Arap.

A što je dalje bilo, može se lako pretpostaviti. Kraljevi nisu imali teškoća u pronalaženju svojih princeza, koje im podariše lijepo potomstvo. Do kraja života još su klanjali nàmaz, ali nisu imali ništa protiv da njihovi sinovi i kćeri budu odgajani u duhu štovanja Isusa, sina Marijina.

***

Neki povjesničari tvrde da su se mnogi Turci, uslijed raznih pohoda, zadržali u sjevernohrvatskim krajevima, ženili se s domaćim djevojkama i s njima imali djecu, na što bi mogla ukazivati prezimena kao što su Turk, Mahmet, Vulama, Akrap i slična. Ipak moramo, poglavito kako možda ne bismo uvrijedili nositelje prezimena Arap, zaključiti da je ova naša priča plod puke fikcije.

U svakom slučaju, lijepo je da ljudi, čak i u ova okrutna i složena vremena, žele vjerovati u bajke.