FOTOIvan Agnezović

Varaždinska županija ima prvu ženu vozača ralice.

Andreja Liplin Rojc je prije pedesetak sati očistila svoju prvu snijegom zametenu cestu, a do danas je zahvaljujući njoj čisto oko 200 – tinjak kilometara županijskih cesta.

– Posao mi se sviđa, težak je ali ne pretežak i kolege su super – prvi su njezini dojmovi.

Vozačka za kamion i iskustvo

Kad je varaždinsko Poduzeće za ceste s početkom ovogodišnje zimske sezone raspisalo natječaj za nove vozače ralice, javilo se pedesetak ljudi, među kojima i jedna žena, Andreja.

Uvjet je bila vozačka dozvola za kamion, što su imali svi, a prednost je bilo iskustvo, što je imala ona i 11 njezinih kolega pa su oni i zaposleni.

Tako je majka trojice sinova, postala prva žena “raličarka” u županiji – vjerojatno je među rijetkima u Hrvatskoj,  ako ne i jedina. Prvi radni dan je odradila 18. prosinca.

Šoferska je tuga pregolema… 

Iako je završila Prometnu školu za tehničara pa se prekvalificirala za šofera, do lani nije radila u struci, nego je radni staž sakupljala u Boxmarku.

– Od mog posla kao vozača kamiona nikad ne bi bilo ništa da nisam imala prekrasnog oca koji me uvijek podržavao, kojeg danas nema više i jako mi fali. Ali, iako sam uvijek htjela voziti, dosad nije bilo prilike. Prvo me nitko kao ženu niti nije ozbiljno shvatio kao kandidata za posao vozača kamiona, a onda su došla djeca pa bi terenski posao bio muka. Djeca više nisu premala pa sam i ja odlučila probati ispuniti svoju želju. Dvije godine sam se javljala redovito na natječaje, rijetki su me uopće pozvali na razgovor, a i to samo zato da vide kakva to žena želi voziti kamion. Reakcije su bile i prilično neugodne. Na kraju sam ipak dobila posao i osam mjeseci vozila rute po cijeloj Hrvatskoj. Imala sam divne kolege, koji su me naučili svemu što danas znam o tom poslu – govori Andreja.

– Mjesečno sam radila i desetak tisuća kilometara – kaže.

Zastrašujuća ralica

Ipak, ralica joj nikad niti nije pala na pamet, ali kad je vidjela natječaj za posao, koji ne uključuje odlazak na terene izvan županije, opet je odlučila pokušati.

Naviknuta na odbijanje, nije imala što izgubiti pa se zaista iznenadila kad su ju primili.

Ralica joj je, priznaje, na prvi pogled, djelovala zastrašujuće.

– Široka je, zahtijeva veliku preciznost i dobar osjećaj za prostor. Osobito je nezgodno po danu kad je promet na cesti i ljudi voze, a uopće ne paze na ralicu.

Radije PZC uniformu nego štikle

Andreja nikad nije voljela šminku, štikle i te neke, jako ženske stvari pa njezinoj ženskoj taštini ne smeta provoditi vrijeme u PZC-ovoj zimskoj uniformi. Ima, kaže, sreću koju smatra najvažnijim dijelom profesionalnog života, a njoj se dogodila čak dvaput – odlične kolege, uvijek spremne pomoći.

I oni o njoj imaju dobro mišljenje. Štoviše, tretiraju ju onako kako ona najviše voli – kao sebi jednaku.

– I stariji vozači, koji su vjerojatno bili skeptični kad su prvi put u životu dobili kolegicu, priznaju da je dobar šofer – kaže član Uprave PZC-a, Mario Vdović.

Jedan kamion s ralicom, voze dva vozača. Andreja još uvijek u kamionu ne ostavlja niti jednu svoju sitnicu – kaže da ne bi htjela ništa nametati kolegi. Psiholozi bi rekli da će se, kad prvi put u kamionu ostavi, recimo, sunčane naočale, da ih ne nosi stalno amo – tamo, osjetiti tu kao doma.

Prema njezinom entuzijazmu se vidi da bi već danas po odlasku iz smjene, mogla nešto “slučajno zaboraviti”.

 

Komentari

Komentara