Zdenko Patafta, poznati varaždinski poduzetnik o stanju u gospodarstvu, antipoduzetničkoj kli
Varaždin kao grad i županiju moramo promatrati kroz tradicionalno obrtništvo, tekstilnu, drvnu i kožarsku industriju koja je zapošljavala najveći broj radnika u realnom sektoru proizvodnje.
Možete li na početku navesti svoj poslovni put? Što vam je činilo najveće zadovoljstvo tijekom vašeg rada? Što smatrate svojim najvećim uspjehom?
Kao mlad čovjek imao sam sreću relativno brzo dobiti posao u struci i to u industriji građevinskog materijala. Bio sam osoba zainteresirana i spremna za poslovne izazove, nove prozvode, njihov razvoj i primjenu na tržištu. Nakon IGM-a gdje sam radio u tehničkoj službi, bio sam direktor za investicije i razvoj u Prigorki, tada vodećem ciglarskom prozvođaču. U Golubovečke ugljenokope došao sam za direktora tada jednog dijela i bio aktivan u supstituiranju rudnika, odnosno uvođenju novih proizvoda i zadržavanju radnih mjesta. U sklopu supstitucije koja se provodila na razini čitave Hrvatske, uvođenje proizvodnje Schiedel dimnjaka u Golubovcu jedan je od mojih uspjeha. Odlazeći u Kemikaliju Velekem nakon dimnjaka, ponovno sam se vratio prvoj ljubavi – kemiji. Početak privatizacije završavao je s mojih 8 godina u Velekemu i moja životna odluka bila je pokušati provesti sam svoju privatizaciju. Ostvaruje se moja želja kada zajedno sa sinom osnivam Patting kao obiteljsku tvrtku. Želja za razvojem i novim proizvodima ostvarila se kroz vlastitu proizvodnju ulja i maziva te i danas Patting uz INA-u predstavlja jedinog hrvatskog prozvođača te vrste proizvoda. Kroz proizvodnju ulja i maziva ostvarila se ideja supstituiranja, ovog puta zamjena uvoznih prozvoda hrvatskim proizvodima. Patting je svojim razvojem postao centar daljnjeg razvoja u nove djelatnosti, a sve u cilju sigurnosti od rizika kriza pojedinih grana privrede ili djelatnosti. Ta filozofija proizvod je mojih poslovnih puteva kroz Redland, Braas, Lafarge, Schiedel gdje sam bio na izvršnim funkcijama ili radio kao konzultant. Sigurno je jedno, da neovisno o mojem iskustvu bez energije, znanja i upornosti mojeg sina, poslovni put Pattinga kao obiteljske tvrtke ne bi bio na sadašnjj razini, i zato Patting i T7 VIS, cjelokupni razvoj kroz saniranje i spašavanje tvrtki iz stečaja, njihovo restruktuiranje i supstituiranje proizvoda, smatram mojim i našim najvećim uspjehom.
Uvjeti napretka
Kako gledate na aktualne gospodarske prilike u zemlji, a posebno Varaždinskoj županiji i gradu Varaždinu? Ulaganja nema, nezaposlenih je sve više, kako to promijeniti?
Najveći dio svojeg radnog vijeka bio sam u proizvodnji, znači gospodarstvenik, odnosno poduzetnik. Prije trideset godina kao uspješnog i poduzetnog mladog rukovodioca pratio me naziv tehno-menadžera. Danas uspješne i poduzetne znamo često nazivati tajkunima. Mislim da već u samom poimanju poduzetništva postoje psihološke zapreke koje ga ograničavaju. U životu sam naučio da proizvodnja osigurava egzistenciju, da je pokretač napretka, zapošljavanja i standarda. Mi danas u Hrvatskoj moramo omogućiti uvjete za ulaganja u proizvodnju, što znači da je na politici i vlasti stvoriti takve uvjete koji će imati za cilj ne samo zaustaviti recesiju i stagnaciju nego svoju ekonomsku politiku usmjeriti na proizvodnju i radna mjesta. Zakonske promjene, uvođenje financijske i porezne discipline uz najvjerojatnije potrebne korekcije cijena energenata, a sve to uz mjere štednje i restrikcije neće biti dovoljne bez restrukturiranja državne i lokalne uprave. Ne mogu shvatiti da radnik u prozvodnji može ostati bez posla, završiti na burzi, a da ti uvjeti ne vrijede za zaposlene u državnoj administraciji. Varaždin kao grad i županiju moramo promatrati kroz tradicionalno obrtništvo, tekstilnu, drvnu i kožarsku industriju koja je zapošljavala najveći broj radnika u realnom sektoru proizvodnje. Danas je teško govoriti o prošlosti i drastičnom smanjenju radnika u navedenim granama industrije, ali nestanak određene proizvodnje ili je uzrokovan promjenema na tržištu ili nedostatkom ideja i vizija kako opstati na tržištu. Pojednostavljeno, cilj restrukturiranja je u pravilu manji trošak s ciljem zadržavanja uspješnosti i u biti donosi gubitak radnih mjesta. Imamo mi i pozitivnih primjera od kojih ću kao neke navesti Vindiju i Zagorje-Tehnobeton. Oni su uz nove proizvode osvajali i nova tržišta. Kada govorimo o ulaganjima, na vlasti je da postavi pravila za ulagače. To znači da investitor mora znati sve pojedinosti kod ulaganja i biti siguran da se propisi, zakoni, ugovori i ostali uvjeti neće bitno mijenjati kroz samo poslovanje. U nogometu znamo da imamo dva poluvremena, koliko traju, što je najteža kazna i ostala pravila. Utakmica se igra po utvrđenim i stalnim pravilima. Isto tako određena i stalna pravila moraju uz određene pogodnosti koje stimuliraju ulaganja vrijediti i u gospodarstvu. Samo to može biti uvjet za nove investicije i radna mjesta. U tom smislu politička struktura mora prednjačiti u provođenju propisa, zakona i poštovanju ugovora i prvenstveno svojim primjerom jamčiti sigurnost svim postojećim i potencijalnim ulagačima i poduzetnicima. Nažalost, trenutno u Hrvatskoj imamo brojne primjere izuzetno selektivne primjene zakona i propisa koje umjesto na legalizmu počivaju na dnevnopolitičkim prilikama i interesima.
Vlada najavljuje da se plaće neće moći isplaćivati bez plaćanja doprinosa. Vjerujete li da će tako i biti, pogotovo da će to vrijediti za sve subjekte?
Kroz svoj radni vijek čuo sam neke izreke,koje sam prihvatio kao aksiome u poslovanju, znači istine koje ne treba dokazivati. Jedna od njih glasi “Da je red, da je u redu red, da je red, da je u neredu nered, a da se samo iz nereda stvara red”. Zato smatram da su te najave Vlade ispravne i potrebne, a kao što sam i ranije rekao, od vlasti se traži i očekuje da pravila u poslovanju buda stalna i ista za sve subjekte.
Poslovni partneri
Iako ste otišli u mirovinu, i dalje ste aktivni kao prokurist T7 VIS-a. Što je razlog tog vašeg angažmana?
Rođen sam u Austriji, mama mi je Nijemica, a tata Hrvat. Državljaninom tadašnje Jugoslavije, odnosno danas Hrvatske, postao sam tek 1967. godine. U mladosti uz Varaždin i Hrvatsku odrastao sam i živio u Austriji i Njemačkoj. U Schiedelu sam obavljao određene poslove za 12 država i to prvenstveno zbog poznavanja različitih kultura i običaja, kao i sposobnosti vođenja i prilagođavanja ljudima, kako gledajući generacijski tako i poslovnim okruženjima. Uz iskustvo, ta moja, nazovimo je multikulturalna prednost, bila je i jedna od pogodnosti u razvoju Pattinga tako i ostalih tvrtki na tržištu, a razlog je i sada. Kroz sve moje radne godine upoznao sam veliki broj poslovnih partnera, stekao u njima prijatelje i danas je to moj kapital na usluzi našim tvrtkama. I sada me još često zovu prijatelji ili strani partneri tražeći moje mišljenje i ideje za zemlje gdje sam bio aktivan.
Kako gledate na poslovanje tvrtke, kako vani, tako i doma?
Rezultati prodaje ostvareni u T7 VIS-u za 2011. godinu imali su rast od 60 % u odnosu na prethodnu godinu, a promatrajući narudžbe i isporuke za prva četiri mjeseca ove godine, za očekivati je također trend rasta prodaje. Promatrajući to u količinama i kroz proizvod suncobran, dolazimo do brojke da će proizvodnja i prodaja suncobrana u 2012. godini biti čak 150.000 komada. Tvrtka se u svojoj strategiji proizvodnje i prodaje orijentirala na izvoz i shodno tome prilagodila u potpunosti zahtjevima stranih zahtjevnih tržišta te danas izvozi u 40 zemalja svijeta. Stalna prisutnost na vodećim sajmovima svijeta, kontinuirani obilasci postojećih i potencijalnih kupaca važan su dio prodajne politike. Filozofija uspješnog izvoza bila je ponuditi kupcu najbolji proizvod uz najbolju cijenu. Stalna istraživanja tržišta, uvođenje novih prozvoda doprinijeli su da T7 VIS danas predstavlja vodećeg proizvođača promotekstilnih proizvoda u Europi. Jednako tako u dijelu pamučne proizvodnje ostvareni su zavidni rezultati u proizvodnji ugostiteljske opreme, koji su još vredniji, jer je i ovdje kod prodaje 80 % ostvarenje u izvozu. Sve to zajedno ne bi bilo moguće bez kvalitetnih ljudi u upravi i prodaji, ali i kvalificiranih, vrijednih ljudi u proizvodnji i ostalim pratećim službama. Velika je prednost tvrtke što je ostvaren zaokruženi ciklus proizvodnje od sirovine, tkanja, tiska, obrade do gotovog proizvoda, i time se uz sigurnost kvalitete ostvaruje i veća dodatna vrijednost. Nažalost, kao i svaku tvrtku koja djeluje uspješno u djelatnosti gdje se drugi proizvođači bore za preživljavanje, moramo biti svjesni da izazivamo moguću zavist, doživljavamo nepotrebne pritiske i probleme, trošimo energiju, vrijeme i novac na nepotrebne stvari umjesto da osmišljavamo nove proizvode, tehnologije, otvaramo nova tržišta i nova radna mjesta. Sve to postoji u strategiji tvrtke i nažalost čeka neka bolja vremena. Pojednostavljeno, ako sada u sezoni zapošljavamo 800 radnika, slobodno možemo reći sa sigurnošću da bismo danas zapošljavali i preko 1.200 radnika. Zadovoljstvo doživljavamo i zato jer smo do sada pokrenuli i unaprijedili proizvodnju u tri tvrtke iz stečaja, čime se također rijetke tvrtke mogu pohvaliti.
Cijene obrade
Poslovanje tvrtke značajno opterećuje situacija tvornice za MBO, čiji je T7 VIS investitor. O kolikim je štetama riječ?
Kao i u privatnom životu, kada nešto gradimo, radimo svoj plan financiranja. Isto vrijedi i za izgradnju MBO-a. Svaka investicija uz visinu potrebnih ulaganja ima planirane rokove izgradnje, planirane prihode i troškove. Kod formiranja cijene obrade otpada MBO tehnologijom bila je definirana cijena od 1 kune po kilogramu. Ista je bila oko 30 % niža u odnosu na predviđenu cijenu spaljivanja po Ramboll studiji.
Vezano na rokove i u ovom trenutku planirane izgradnje MBO postrojenja u Kaštijunu, Marišćini, Karlovcu i Piškornici, svugdje se navode okvirni rokovi izgradnje cca 5 godina. Prema mojim spojznajama o MBO tvornicama koje rade u Europi cijene MBO obrade otpada primjerice u Sloveniji i Austriji iznose i do 1,5 kune po kilogramu obrađenog otpada.
Sigurno je, budući da banke kreditno prate MBO projekt T7 VIS-a u Varaždinu, i to prvenstveno po osnovi postojećih i važećih ugovora, njihove pravovaljanosti i opravdanosti da postoje i financijske obveze za nas kao investitora. Prije više od šest mjeseci trebala je početi prva isporuka otpada na obradu u MBO tvornicu i započeti s radom, odnosno početi ostvarivati prihode. Ako imate gotovu tvornicu i očekujete obradom otpada ostvarivati prihode, a njih nema ni do današnjeg dana, onda je reakcija uprave normalna kada tumači da Grad svjesno, promišljeno i namjerno nanosi štetu T7 VIS-u i svim njegovim zaposlenicima. Ako u planiranom poslovanju nemate prihode, a imate troškove, jasno je da poslujete u otežanim uvjetima i da sama činjenica da MBO nije u funkciju bitno opterećuje poslovanje svih ostalih tvrtki ili proizvodnih jedinica u sustavu.
Izračuni pokazuju da visina direktne štete zbog nemogućnosti proizvodnje u MBO-u zaključno s ovim mjesecom premašuje vrtoglavih 20 milijuna kuna. No ne radi se ovdje samo o direktnoj šteti već postoji niz indirektnih šteta vezanih na poslovanje i likvidnost ostalih proizvodnih jedinica i tvrtki u našem sustavu čime se nanosi šteta svim našim zaposlenicima, ali i velikom dijelu naših poslovnih partnera poglavito onima koji su radili na samoj izgradnji MBO postrojenja. O ekološkim štetama da i ne govorim. Zbog svega toga postavlja se i pitanje kaznene odgovornosti pojedinaca koji svjesno i kontinuirano stvaraju spomenute štete.
Zašto tvornica za MBO još nije počela s radom kada je otpada u Brezju sve više? Zašto inspekcija to dopušta?
Inspekcija zaštite okoliša još je 2007. godine izdala Varkomu rješenje o hitnom uklanjanju ilegalno nagomilanog otpada na lokaciji Brezje na vodozaštitnom području s obzirom na to da navedeni otpad značajno ugrožava okoliš i njegovo privremeno odlaganje na spomenutoj lokaciji nije u skladu s važećim zakonskim propisima. Nakon 2007. godine uslijedio je još niz inspekcijskih nadzora o čemu postoje zapisnici i rješenja, podignut je čak i optuži prijedlog, ali iz svega je razvidno da su u ovom slučaju institucije problemu pristupile selektivno i nisu pravodobno i u dovoljnoj mjeri kaznile pojedince za flagrantno kršenje zakona. Kao što sam već naveo, postavlja se pitanje kaznene odgovornosti pojedinaca poglavito u dijelu ugrožavanja okoliša i svjesnog nečinjenja svih potrebnih radnji da se spriječi daljnje onečišćenje okoliša posebice sada kad za to već pola godine postoje mogućnosti obrade u modernom MBO postrojenju sagrađenom prema najstrožim europskim kriterijima u pogledu ekološki ispravnog načina gospodarenja otpadom.
Prijedlog
Prvi potpredsjednik Vlade Čačić nedavno je na VTV-u iznio stajalište koje je slično prijedlogu T7 VIS-a, ali ipak se ništa ne događa. Zašto?
Upoznat sam sa stajalištem g. Čačića vezano uz zbrinjavanje varaždinskog otpada i uvjeren sam da je ono bilo izrečeno iskreno. I njemu kao Varaždincu neovisno na sadašnje funkcije i obveze kao prvog potpredsjednika u hrvatskoj Vladi sigurno je stalo da se to riješi na zadovoljavajuć i jedini ispravan način. Poznavajući ga kao privrednika i čovjeka sa znanjem i razumom, vjerujem da će doprinijeti razrješenju varaždinskog ekološkog problema u Brezju na dobrobit svih strana. Na taj način postali bismo, uz titule barokni, najuređeniji, cvjetni i najekološkiji, grad koji je prvi riješio zbrinjavanje otpada u Hrvatskoj po vrlo strogim europskim kriterijima i koji je prvi u tom pogledu i u praksi zaista zakoračio u Europu.
Neumjesno bi bilo vezano uz argumente cijene zbrinjavanja otpada koristiti njegove izjave o povećanju cijena energenata i nju vezati na cijenu zbrinjavanja u MBO-u Brezje, iako ima logike. Pitanje ekološki ispravnog gospodarenja otpadom mora se riješiti zbog nas samih, čišćeg okoliša i zdravlja građana kao i svih budućih generacija kojima smo dužni osigurati čisću i ekološki sigurnu budućnost. Isto ne smije biti dovedeno u pitanje zbog neusuglašene politike i nesuglasica s lokalnom vlasti.
Neshvatljivo je da ne žele MBO
Vertikala vlasti zasada se koristi za kočenje, a ne za pokretanje investicije. Jeste li to pokušali riješiti s medijacijom?
Dopisom našeg odvjetnika od 12. ožujka ove godine naslovljenog na gradonačelnika G. Habuša, kao jedan od mogućih rješenja konflikta vezano na ugovor o zbrinjavanju odnosno obradi otpada u našoj MBO tvornici u Brezju, predložili smo medijaciju kao mogući model prihvatljivog rješenja za obje strane. Medijaciju smo predložili smatrajući da dotadašnji razgovori nisu vodili mogućem rješenju konflikta. Razgovori su bili vođeni od strane Grada isključivo po metodi „uzmi ili ostavi“, a komunikacije postavljene „toplo-hladno“. Budući da je cijelo vrijeme bila tvrdnja od strane gradonačelnika da je samo cijena zbrinjavanja problem, smatrali smo medijaciju kao idealan model za rješavanje pitanje cijene. Budući da je ekološki problem ilegalno nagomilanog otpada u Brezju i problem Grada, smatrali smo da će medijacijom, odnosno posredovanjem treće neutralne strane konflikti biti lakše riješeni i uz manje odricanja ako se u prvi plan stave interesi sukobljenih strana, a ne pitanje prava i moći. No nažalost odgovor na taj, kao i na brojne druge dopise i prijedloge rješenja upućene Gradu, ni dan danas nismo dobili, a problem ne samo da i dalje postoji, štoviše svakim se danom sve više povećava baš kao i negativne posljedice koje već sada poprimaju ogromne ekološke i ekonomske razmjere na štetu svih ugovornih strana, ali posebice i građana grada Varaždina.
Sa zbrinjavanjem otpada bili smo korak ispred
Najavljivano je preseljenje proizvodnje u slučaju nastavka opstruiranja početka rada. Koliko je to sada aktualno?
Već sam prije govorio da biste u proizvodnji bili uspješni, morate uvijek biti korak ispred konkurencije. Stalno pronalaziti nova tržišta i proizvode koje možete prodati i ostvariti zaradu. I u poslu sa zbrinjavanjem otpada bili smo korak ispred drugih. Vjerojatno je i u tome bio problem da nismo bili shvaćeni, a danas i neprihvaćeni. Poduzetnik traži za proizvodnju povoljnu klimu – okruženje i uvjete. Promatrajući investiciju u MBO i zbrinjavanje otpada, nalazimo se u poziciji da smo uložili ogromna financijska sredstva, znanje i energiju te naš inovacijsko-poslovni „know-how“, a da na samo nekoliko stotina metara imamo ugovorenu sirovinu – otpad za zbrinuti, obraditi. Ali to nije dovoljno da bismo mogli počeli raditi, zapošljavati nove radnike, njih čak stotinjak u MBO-u, a znatno više na drugim projektima koji su zbog cijele ove situacije stavljeni na čekanje.
Nemogućnost za proizvodnju u MBO-u za nas su, a vjerujem i za ostale strane i domaće potencijalne ulagače, samo potvrda izuzetno nepovoljne investicijske i poduzetničke klime i okruženja. Uzmemo li još k tome u obzir i probleme s administracijom i birokracijom s kojom smo se kao prvi pioniri, jer je ovo i prvi MBO u Hrvatskoj, susretali kroz investiciju, mislim da takvo opstruiranje početka rada nismo trebali niti smjeli doživjeti. Upravo svi ovi događaji i iskustvo koje smo proživjeli, zasigurno mogu biti motiv za razna poslovna razmišljanja i odluke u budućnosti. Strateški je T7 VIS planirao razvijati proizvodnje na području sjeverozapadne Hrvatske i Duge Rese. Izvozna strategija naše proizvodnje omogućava nam da smo i mi kao tvrtka poželjni ulagač u drugim zemljama, posebice uzevši u obzir našu specijalnost i uspješnost u tekstilnoj industriji. Kao Varaždinac ne bih želio da dođe do premještanja postojeće proizvodnje, a vjerujem da je i Gradu isto u interesu da se ona zadrži ovdje što zbog opstanka i razvoja gospodarstva, što zbog radnika. No nastavi li se ovakva negativna klima vođena nekim sasvim iracionalnim stavovima i odlukama pojedinaca, zasigurno ćemo proizvodnju premjestiti na neku drugu lokaciju u Hrvatskoj ili u inozemstvo gdje ćemo kao poduzetnici spremni na ulaganje i razvoj biti znatno bolje shvaćeni i prihvaćeni.
Izvor:
Foto: Siniša Sović