Nakon što je dugi niz godina na čelu Hrvatskoga liječničkog sindikata (HLS) bio Ivica Babić, krajem prošle godine za predsjednicu je izabrana kirurginja iz Županijske bolnice Čakovec Renata Čulinović-Čaić.

Iako dugogodišnja članica Glavnog odbora HLS-a, za razliku od Babića, međimurska je liječnica slabo eksponirana u javnosti, ali će možda upravo za njezina mandata liječnici dobiti dugo očekivani Strukovni kolektivni ugovor koji bi trebao poboljšati uvjete rada liječnika u javnom sektoru i možda djelomično usporiti njihov odlazak u inozemstvo.

Renata Čulinović-Čaić rođena je u Varaždinu 1964. godine, ali je odrasla u Međimurju uz oca veterinara i majku nastavnicu. Kako sama kaže u jednom intervjuu, u medicinu se zaljubila promatrajući oca kako operira životinje. Studirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i počela raditi u Medicinskom centru Čakovec.

Radila je i kao liječnica u Hitnoj medicinskoj pomoći te 1994. godine započinje specijalizaciju iz opće kirurgije, koja je tada uglavnom bila rezervirana za muške kolege, pa je postala sedma žena u Hrvatskoj sa specijalizacijom opće kirurgije.

Štrajk

U radu Hrvatskoga liječničkog sindikata angažirana je od njegova osnutka te kao glavni zadatak na koji će se fokusirati ističe donošenje Strukovnoga kolektivnog ugovora za liječnike. HLS bio je jedan od pokretača velikog štrajka bolničkih liječnika 2013. godine, koji je stavljen u mirovanje te do danas uglavnom nisu ispunjeni zahtjevi liječnika koji se odnose na plaćanje dežurstava, pripravnosti i prekovremenog rada.

Strukovni sindikat medicinskih sestara i tehničara tada je potpisao kolektivni ugovor s Vladom, a HLS je to odbio. I dalje inzistiraju na Strukovnom kolektivnom ugovoru po uzoru na slične ugovore u EU, dok drugi dio sindikalne scene tvrdi da se ugovori mogu sklapati samo za djelatnosti, a ne za svaku struku.

Koji su bili Vaši glavni motivi za kandidaturu za mjesto čelnice Hrvatskoga liječničkog sindikata?
Članica sam HLS-a od njegova osnutka, vodila sam čakovečku podružnicu HLS-a 20 godina i u više mandata birana u Glavni odbor Sindikata. Na izbornoj skupštini HLS-a 2. prosinca prošle godine ponovno sam izabrana u Glavni odbor. Nisam imala namjeru kandidirati se za predsjednicu Sindikata, ali su me za tu funkciju predložili novoizabrani članovi Glavnog odbora i većinom glasova izabrana sam za predsjednicu.

Što će biti glavni zadaci na koje ćete se fokusirati kao nova predsjednica HLS-a?
Već sam počela raditi na uspostavljanju kvalitetne suradnje sa svim liječničkim udrugama, jer je jedinstveno djelovanje cjelokupnoga liječničkoga korpusa preduvjet za ostvarenje primjerenih radnih uvjeta, radnih normi, korektnog plaćanja odrađenih sati i statusa liječnika u društvu uopće.

Želim uspostaviti korektan i partnerski odnos s ministrom zdravstva i svim relevantnim socijalnim partnerima koji nam mogu pomoći u postizanju korektnih uvjeta rada za liječnike. Jedan od najvažnijih ciljeva je potpisivanje Strukovnoga kolektivnog ugovora za liječnike, kao i postizanje statusa reprezentativnog sindikata. Strukovni kolektivni ugovor za liječnike postoji već duži niz godina u svim naprednijim članicama EU.

Nedavno ste se sastali s predstavnicima Hrvatske liječnike komore i Hrvatske udruge bolničkih liječnika. O čemu ste sve razgovarali i jeste li planirali neke zajedničke konkretne aktivnosti?
Razgovarali smo o statusu liječnika u RH, problemima naše struke i zdravstva u RH i dogovorili smo neke konkretne zajedničke akcije.

Spominjete da ćete raditi na povećanju članstva u Sindikatu radi jačanja njegove reprezentativne snage u pregovorima s Vladom. Na koji način planirate povećati broj članova?
Aktivnijim pristupom sindikalnih povjerenika u podružnicama, koji će osobito mladim liječnicima ukazati na aktivnosti Sindikata i detaljno ih upoznati s prednostima članstva u HLS-u.

HLS već godinama traži donošenje Strukovnoga kolektivnog ugovora za liječnike po uzoru na europsku praksu. Imate li neki određeni Strukovni kolektivni ugovor iz Europe kao uzor? Koje bi trebale biti glavne točke tog ugovora?
HLS već dugi niz godina usko surađuje s kolegama u Sloveniji i imamo njihov Strukovni kolektivni ugovor. O detaljima koje bismo željeli unijeti u Strukovni kolektivni ugovor za sada ne mogu govoriti, ali se to uglavnom odnosi na specifičnosti koje u svom radu imaju samo liječnici.

Mislite li da bi donošenje takvog ugovora moglo spriječiti ili barem smanjiti odlazak liječnika iz Hrvatske na rad u inozemstvo?
Potpisivanje Strukovnoga kolektivnog ugovora samo po sebi sigurno neće biti dovoljno da spriječi odlazak liječnika u inozemstvo. Treba riješiti još niz drugih problema koji istovremeno opterećuju liječnike.

Prekovremeni

U Hrvatskoj broj zaposlenih uglavnom pada ili stagnira, a sad se poreznim reformama uplate doprinosa na plaću kod zaposlenih na minimalac smanjuju za 50 posto. Time će se smanjiti uplate zdravstvenog doprinosa kojima se financira javno zdravstvo. Na koji način to može utjecati na stanje u zdravstvu?
Raspodjela državnog novca nikada nije ovisila o zaposlenima u zdravstvenom sustavu, pa tako ni ova situacija neće ovisiti o nama.

Spominjete da liječnici iz Hrvatske ne odlaze zbog malih plaća, nego neadekvatno plaćenog prekovremenog rada. Je li problem u nedostatnim financijskim sredstvima ili u lošoj organizaciji zdravstvenog sustava?
Na odrađene prekovremene sate ne obračunavaju se dodaci koji idu uz takav rad, a koji se za rad u redovnoj satnici isplaćuju. Nekorektno plaćanje prekovremenih je samo dio problema. Problem koji danas postoji je posljedica lošeg planiranja kadrova u zdravstvu u prethodnih najmanje 15 godina. Ako se ovog trenutka i zaposli veći broj (mladih) liječnika, to će pokazati pozitivne efekte tek za desetak godina, kad mladi završe specijalizacije u trajanju od pet godina i odrade najmanje pet godina kao specijalisti. Najveći problem je što zbog manjka liječnika, jedan liječnik mora obavljati posao koji bi inače obavila dva, tri ili četiri liječnika. Takav radni tempo jako iscrpljuje i opterećuje liječnike fizički i psihički i nije ga lako izdržati dulje vrijeme.

Činjenica je da današnji zdravstveni sustav počiva isključivo na entuzijazmu i dobroj volji liječnika, koji pristaju raditi preko svake norme i jedino tako se sustav uspijeva održati. Zakon o radu propisuje da prekovremeni rad ne može trajati duže od 180 sati godišnje, a većina liječnika koji dežuraju 180 prekovremenih sati nakupe već u ožujku ili travnju. U sljedećih 8 ili 9 mjeseci u godini mi i dalje radimo jednakim intenzitetom, odrađujemo po 240 i više sati mjesečno i zapravo veći dio godine radimo protuzakonito. Zadnjih mjeseci smo suočeni s činjenicom da premoreni liječnici (osobito u manjim bolnicama) više ni ne žele raditi prekovremeno.

Kakva je situacija u tome u Županijskoj bolnici Čakovec? Iz Županije neprestano dolaze optimistične informacije o novim investicijama u zdravstvu i specijalizacijama, od čega se dobar dio financira iz EU fondova.
Iz Županijske bolnice Čakovec odlaze liječnici kao i iz drugih bolnica u Hrvatskoj, a problem manjih bolnica je u tome što je odlazak i malog broja liječnika puno teže kompenzirati u brojčano manjim kolektivima nego u većim centrima, gdje ionako radi veći broj liječnika. Primjerice, odlazak troje liječnika iz kolektiva s 30 ili više liječnika se gotovo neće ni osjetiti, ali ako ih troje ode iz kolektiva od 15 liječnika, to je već značajan problem. Što se tiče investicija u zdravstvu koje financiraju fondovi EU, to nisu samo optimistične informacije, nego je to stvarnost čija je realizacija već u tijeku u više segmenata.

Nedavno su objavljeni rezultati ankete o zadovoljstvu pacijenata Županijske bolnice Čakovec. Pokazalo se da su zadovoljniji bolnički pacijenti nego oni koji su došli u neku od poliklinika bolnice. Kako to komentirate?
Takvi rezultati su logični. Polikliničke ambulante su enormno opterećene i zadnjih godina stalno raste broj pregleda u ambulantama. Dio liječnika je otišao u inozemstvo, a iskusne specijaliste se ne može nadoknaditi preko noći, tako da preostali liječnici sada obavljaju isti ili veći opseg poslova koje su ranije obavljali liječnici koji su otišli. U uvjetima kada je broj pacijenata u ambulantama sve veći, a manji broj liječnika sada pokriva nekoliko radilišta, logično je da se na pregled ponekad mora nešto dulje čekati, a nitko od nas ne voli čekati ni u pošti ni u banci, a još manje u ambulantama.

Rivalstvo

Ponekad se može steći dojam da između varaždinske i čakovečke bolnice postoji rivalstvo, primjerice po pitanju nabavke magnetne rezonance. S druge strane, spominje se mogućnost povezivanja ovih dviju bolnica. Koliko je to realno izvedivo i bi li to bilo dobro rješenje za zdravstvene djelatnike, ali i pacijente?
Imam dojam da netko namjerno stalno nastoji provocirati sukobe između naših bolnica i ne vidim zašto bi uopće trebalo postojati rivalstvo između nas. Obje te bolnice obavljaju kvalitetan posao i organizirane su tako da u potpunosti pokrivaju potrebe stanovništva na svom području. Veličina pojedinih odjela, broj bolesničkih postelja na odjelima i broj liječnika po pojedinim specijalnostima su parametri koje nisu sami odredili ni Varaždinci ni Čakovčani, a odraz je potreba lokalnog stanovništva.

Naše bolnice surađuju, pojedini odjeli su uspostavili usku suradnju i pomažemo jedni drugima u zbrinjavanju bolesnika. Mislim da sustave koji dobro funkcioniraju ne treba mijenjati. Nedavno smo dogovorili konkretnu suradnju s kolegama kirurzima u varaždinskoj bolnici, koji će nam pomoći u zbrinjavanju pacijenata iz područja vaskularne kirurgije. S druge strane, čakovečka bolnica je početkom godine počela obavljati zahvate iz područja invazivne kardiologije.

Racionalno je razmišljanje da se pacijenti liječe u onoj bolnici koja je u određenoj specijalnosti stručno, kadrovski i tehnološki opremljenija i u kojoj se neke pretrage ili zahvati već rade. Za tako nešto nije potrebno spajanje bolnica. Dovoljno je pametno i promišljeno isplanirati koji dio će se više razvijati u jednoj, a koji u drugoj bolnici, i u tom smislu dalje razvijati koncept zdravstvene zaštite na našim područjima.

“Koga nema, bez toga se mora i može”

Hoće li Vaša funkcija predsjednice HLS-a utjecati na vaš angažman u Bolnici?
Prije godinu dana imenovana sam pročelnicom Službe kirurških djelatnosti, što je zahtjevna i odgovorna funkcija. Isto takva je i moja nova funkcija predsjednice Hrvatskoga liječničkog sindikata i nije nimalo lako uskladiti te dvije obveze. Za sada nastojim sve poslove vezane uz HLS i odlaske u Zagreb zbog sindikalnih aktivnosti obavljati u svoje slobodne dane nakon dežurstava, poslije podne nakon posla ili u dane vikenda.

Današnje mogućnosti komunikacije (mobiteli, e-mailovi i slično) mi značajno olakšavaju obavljanje tog posla. Pisanu korespodenciju i odgovaranje na e-mailove obavljam većinom navečer, tako da slobodnog vremena zapravo i nemam. Za sada izdržavam takav tempo i nastojim obje ove funkcije obavljati korektno i maksimalno angažirano. Uvijek postoji mogućnost da nešto neću stići ili možda neću moći obaviti na vrijeme. Ali ako me izda snaga ili kada shvatim da više ne mogu kvalitetno obavljati oba ova posla, prepustit ću jednu ili obje funkcije nekomu drugom. Nitko nije nezamjenjiv, a ja s tom činjenicom nikada nisam imala problema. Koga nema, bez toga se mora i može.