Branko Maretić Dečina prije tri tjedna dovršio je pothvat svog života. Propješačio je „Hrvatsku dugu stazu“ od 2149 kilometara koja spaja najistočniju, najsjeverniju, najzapadniju i najjužniju točku Hrvatske.

Put je započeo 30. travnja u Iloku, zatim je kroz Slavoniju i Podravinu stigao do Svetog Martina na Muri te se Zagorjem, Žumberačkim gorjem i Gorskim Kotarom uputio prema Istri i Savudriji, da bi se zatim preko Velebita i kroz Dalmatinsku zagoru spustio prema Dubrovniku i Prevlaci. Putovanje je trajalo tri mjeseca i završio ga je 29. srpnja te tako, kako ističe, prvi prohodao uzduž i poprijeko Lijepe Naše spojivši istok, sjever, zapad i jug Hrvatske.

Svrha njegova putovanja je popularizacija „Hrvatske duge staze“ (Croatian Long Distance Traila) kao svojevrsnoga turističko-planinarsko-avanturističkoga pješačkog projekta koji razvija i promovira skupina entuzijasta, zaljubljenika u prirodu. Projekt je nastao po uzoru na popularnu španjolsku stazu „Put svetog Jakova“, dugu oko 850 kilometara, i američku stazu Pacific Crest Trail (PCT), koja vodi Zapadnom obalom Sjedinjenih Država od granice s Meksikom pa sve do granice s Kanadom.

Tom je stazom prošle godine prohodao i Hrvat Nikola Horvat te je tako nastala ideja i o ucrtavanju „Hrvatske duge staze“. Nakon višemjesečnih priprema, Branko Maretić Dečina iz Jastrebarskog odlučio je prvi proći cijelim putom Croatian Long Distance Traila.

– Moj pješački put prolazio je kroz većinu hrvatskih planina, gorja, ravnica, šuma, polja, nacionalnih parkova i parkova prirode. Kretao sam se planinarskim stazama, šumskim i poljskim putovima, makadamima i lokalnim cestama, maksimalno izbjegavajući brze prometnice, naseljena mjesta i gradove gdje god je to bilo moguće – napisao je Maretić na društvenim mrežama na kojima je objavio svojevrsni putopis s fotografijama koje je poslao i našoj redakciji.

Razne pravce „Hrvatske duge staze“ počeo je istraživati još prije nekoliko godina te je tijekom 2016. i 2017. godine propješačio više od 300 kilometara kako bi pronašao najbolja rješenja i ucrtao stazu za buduće pješake. Kako objašnjava, iako 2017. godine još nije imao gotov GPX trag planinarskog puta, krenuo je od Iloka prema Prevlaci i propješačio 875 kilometara do Orlovih stijena u Gorskom kotaru, gdje ga je zaustavilo nevrijeme.

Nakon prekinutog puta nastavio je istraživati razne predjele Hrvatske te uspio snimiti kompletan GPX trag 140 kilometara duge staze Bilogorom i povezati ga s Papukom i Kalnikom. Prije početka ovogodišnjeg putovanja, uz ostale pravce koje je dotad propješačio, imao je oko 1500 kilometara prohodanih i GPS-om snimljenih putova.

– Devedeset dana puta bilo je veoma teško i naporno, uz česte vremenske nepogode i gotovo neprohodne terene. Prekrasni vidici Lijepe Naše i mnoštvo dobrih ljudi koje sam na putu sretao davali su mi motivaciju da prođem stazu do kraja. Činjenica da sam prvi prohodao i završio ovu dionicu, za što imam veliku podršku znanih i neznanih ljudi, ispunjava me posebnim zadovoljstvom. Njihova mi podrška daje novi vjetar u leđa i potiče na buduće “trailove” te trud da se „Hrvatska duga staza“ održi živom kako bi po njoj hodali i drugi. Staza ima značajan turistički potencijal jer „hikeri“ marljivo bilježe svaki pedalj svog puta i objavama na blogovima i društvenim mrežama promoviraju ljepote Hrvatske – zaključuje Maretić.

Dojmovi iz Međimurja

Maretić nam je opisao što mu se sve dogodilo i kako je doživio svoj boravak u najsjevernijem dijelu Hrvatske.

– Međimurje me posebno fasciniralo lijepo uređenim mjestima, kao i razgranatim i održavanim poljskim putovima i stazama, koje su sve ucrtane u mojim topografskim kartama, tako da nisam imao nikakvih nedoumica prolazeći tim područjem. Ugodno je bilo hodati i kroz naseljena mjesta koja imaju uređene pješačke i biciklističke staze, tako da ne morate strahovati od prometa na brzim cestama. Iako je Međimurje dosta gusto naseljeno, pješačenje je ugodno i ne previše zahtjevno. Unatoč sveprisutnoj civilizaciji, često se mogu naći prekrasni predjeli s prirodnim ljepotama koje fasciniraju.

Jedino sam u Međimurju imao problema pronaći pogodno mjesto za podizanje šatora a da pritom ne povrijedim nečiji privatni posjed i ne uznemirim mještane svojom prisutnošću tijekom noći. Zato sam nastojao noćiti što dalje od naseljenih mjesta. To je pak stvorilo novi problem s komarcima, koji su u ovom području najagresivniji, pogotovo u blizini Mure, i nikakva mi zaštita nije puno pomogla. Unatoč svemu, hodanje kroz Međimurje bilo je ugodno, a susreti s ljudima su uvijek bili srdačni i s puno podrške za moj pothvat.