Prva dva dana studenoga posvećena su kršćanskim svecima i onima koji više nisu s nama.

Tom prigodom posjećujemo groblje, koje Međimurci zovu „cintor“. Ovaj naziv k nama je stigao iz latinskog jezika (preko mađarskog „czinterem“, „czintorom“), u kojem pojmovi „cimiterio“ ili „coemeterio“ označavaju crkveno dvorište i prostor oko crkve.

Budući da je groblje često bilo smješteno upravo u krugu crkve, odnosno„cirkve“, s vremenom se izraz počeo odnositi isključivo na nj. Slične izraze nalazimo diljem Europe (tal. „cimitero“, eng. „cemetery“, franc. „cimiticre“, u Dalmatinskoj zagori „šamatorje“…), a izvor im je u grčkom pojmu „koimcterion“, koji označava prostor gdje se spava, jer kršćani pokojnike smatraju spavačima koji čekaju na uskrsnuće.

Župni ured

Kad već spominjemo crkveno dvorište, recimo i da se crkveni dvor, to jest prostor u kojem je obično smješten lokalni svećenik, a povremeno i koji redovnički red, u Međimurju zove „farof“, što dolazi od njemačkog „Pfarrhoff“. Naime, njemački izraz „Pfarre“ znači župa, što mi i danas („fara“) upotrebljavamo, no današnji kontekst zna se protegnuti i na općinu. Sjetimo se poznate pjesme:„Kaj se pripetilo, kaj se dogodilo, vu beličkoj fari, v gardinovskem seli…“

Tako je „Pfarrhoff“ označavao župni dvor. Izraz također potječe iz grčkog („paroecia“), a u mnoge europske jezike stigao je u doba Rimljana, putem latinskog pojma „parochia“. Još jedan uz crkvu vezan kajkavski izraz je i „cinkuš“ (prema kojem se imenovao i poznati zagrebački sastav Cinkuši), koji označava malo crkveno zvono ili zvonce kojim se pokojnik ispraćao na groblju. Naziv smo preuzeli od Mađara (mađ. „csengo“ = „zvono“).

Budući da je crkva jedan od središnjih lokaliteta svakoga međimurskog mjesta, aktivnosti vezane uz taj prostor bile su mnogobrojne. Nije stoga ni čudno da se u pojmovima povezanima s crkvenom terminologijom krije „mala Europa“.