Varaždinka Marta Klemenčić posljednja tri i pol mjeseca u Boliviji živi svoj volonterski san, a ondje će biti do ožujka 2020. godine.

Puna optimizma došla je zajedno s Mateom, djevojkom iz Đakova, u Minero, malo mjesto udaljeno 80-ak kilometara od Santa Cruza, gdje ih je dočekao fra Ivica Vrbić, koji u Boliviji živi i volontira već više od tri godine. Iako se unaprijed pripremala i učila španjolski, najveći problem joj je u početku predstavljao jezik. Sama prilagodba na klimu, hranu, okolinu, jezik i kulturu općenito je prošla bez većih poteškoća, no, iako je otprilike znala što je čeka, prvi dojmovi bili su pomalo šokantni.

Prvi dojmovi

– Nikada neću zaboraviti prvi susret s lokalnom tržnicom u našem gradiću Mineru. Bio je to naš drugi dan ovdje i fra Ivica je htio da doživimo sve boje i mirise lokalne sredine. Kada smo izašle iz auta, zapljusnuo nas je specifičan miris koji nisam mogla povezati ni s čim poznatim. Osvrnula sam se oko sebe i shvatila što je izvor mirisa. Vani je bilo oko 30 stupnjeva, a žene su na stolovima imale razne vrste sirovog mesa po kojem su hodale muhe. Žena bi nekoliko puta zamahnula metlicom da se muhe maknu i da bolje vidite meso – prisjetila se Marta te dodala da je tržnica obilovala i različitim egzotičnim voćem i povrćem koje nije prepoznala, ali i avokadom, bananama, papajom, ananasom i drugim voćem po vrlo povoljnim cijenama. Iznenadio ju je i promet. Naime, većina bolivijskih vozača nema vozačku dozvolu, a glavno prijevozno sredstvo je motor. Nije neobično, kaže Marta, vidjeti peteročlanu obitelj na jednome motoru. Što se tiče klime, trenutno je u toj južnoameričkoj zemlji zima, no u početku, kada su temperature bile više, komarci su stvarali velike probleme, pa je tako prilikom posjeta jednom selu izbrojala čak 22 ugriza komaraca samo na lijevom stopalu. – Problemi sa španjolskim jezikom i privikavanjem su više-manje iza mene, iako mi se još ponekad zalomi neka komična situacija u sporazumijevanju. Također, polako se osjećam „domaće“ kad idem na tržnicu. Već imamo svoje poznate tiende na kojima kupujemo, kao i našeg obućara, koji japanke koje uništim u nogometu s djecom polijepi za pet kuna – ispričala je i dodala da ih domaći ljudi stalno ispituju odakle su, što rade i kako im se ondje sviđa.

Rad s djecom

Ubrzo nakon dolaska u Boliviju, volonterke i fra Ivica počeli su s radom s djecom. Trenutno rade ukupno s oko 600 djece za koju pripremaju igre, ali i edukativne sadržaje koje provode navečer prije služenja mise u selima. Popodneva radnim danom provode u obližnjem selu Bario Guaraniju, gdje s 20-ak najsiromašnije djece provode apoyo escolar program, odnosno pomoć u školovanju, koja uključuje pisanje zadaća i učenje općih znanja. Nedavno su počele provoditi i Brainobrain program. – Provevši inicijalni ispit, vidjeli smo da djeca u šestom razredu osnovne škole ne znaju tablicu množenja ni kako se zove država u kojoj žive – rekla je Marta. Pobliže je objasnila čemu služi Brainobrain program. Riječ je o programu vezanom uz razvoj kognitivnih sposobnosti, socijalne emocionalne inteligencije, fokusa i koncentracije, a pomaže i u matematici. Bitan je jer tamošnja djeca imaju problema s matematikom jer ne uče na vizualan način. – Učitelji im ne nose dvije jabuke kako bi objasnili broj dva, već se sve radi isključivo mehanički. Program je trebalo jezično i kulturno prilagoditi. Napreduje nešto sporijim tempom nego što bi išao u Hrvatskoj, ali ipak se kreće, a jako dobra povratna informacija je i to da mu se djeca uvijek vesele – objašnjava. Djeca mu se vesele jer im volonterke posvećuju mnogo pažnje i na zabavan način prezentiraju znanje, pogotovo ako se uzme u obzir da je većina školaraca ondje prepuštena sama sebi. Roditelje se tijekom dana rijetko viđa jer većina njih do kasnih sati radi u poljima šećerne trske, pa nije rijedak slučaj da osmogodišnje dijete vodi brigu o dvoje mlađe braće. – Kad im se posveti pažnja, djeca su izrazito susretljiva i rado igraju sve igre. No, glavni je problem neodržavanje higijene. Neću zaboraviti svoj prvi susret s Manchegom, prvim selom koje smo posjetili u Boliviji. Ondje su nas djeca dočekala s otvorenim ranama na licu jer su svi dragali bolesnu mačku a nisu oprali ruke – prisjetila se mlada volonterka. Na pitanje što je na nju ostavilo najveći dojam, ističe da je teško nešto izdvojiti jer svaki dan svjedoči posebnim događajima, no spominje nedavni susret s 12-godišnjim dječakom: – Djeci obrok dajemo svaki dan, a kada ostane viška, postavljamo pitanja i tko zna odgovor, dobije dodatan obrok. Taj dječak je znao dva odgovora i dobio je dva dodatna sendviča. Druga djeca su mu počela dovikivati: „Daj meni, daj meni!“, a on je počeo trgati sendvič na manje komade i dijeliti svima. Uvijek me posebno dirne kada su djeca u ovim uvjetima u stanju biti nesebična. Lako je podijeliti obrok ako nikada nisi bio gladan, ali kada si svjestan da je to možda jedino što ćeš jesti danas, onda je to istinska dobrota.

Planovi

Ideje za buduće projekte u Boliviji su mnogobrojne. Osim programa koje trenutno provode, u tijeku je i provođenje anketa s obiteljima čija djeca moraju jako daleko ići do škole, najčešće s braćom i sestrama na motoru. Stoga je u planu izgradnja učeničkog doma u blizini škole, pa bi se đaci vraćali kući za vikend ili jednom mjesečno. U dvorištu gdje je smještena pri kraju je izgradnja još jedne kuće za volontere s četiri spavaće sobe i velikim salonom za rad s djecom i mladima. – Svjesne smo da je mnogo posla pred nama i da sigurno nećemo moći sve popraviti odjednom, ali već je iza nas projekt higijene, u kojem smo učili zašto je važno prati ruke, tijelo i zube te je svako dijete dobilo četkicu i pastu za zube – rekla je. U projektima surađuju s časnim sestrama iz Koreje, od kojih jedna ne govori španjolski, pa se susreću sa „zabavnim“ situacijama korištenja google translatea za korejski, i s časnim sestrama iz Brazila koje, kako kaže, slažu odličan kruh sa sirom.

Bogatstvo iskustava

S Martom i Mateom u kući je i volonterka Eliana iz Santa Cruza, a kako su se dogovorile da svaki tjedan kuha jedna, tako je Eliana probala jela iz hrvatskih krajeva. No, rado kušaju i mnoga lokalna jela, od kojih su ih neka oduševila, kao što je, primjerice, juha od kikirikija. – Neopisivo je koliko mi znače Matea i fra Ivica i mogućnost govora na hrvatskom te slušanje hrvatske glazbe u kombiju usred polja šećerne trske. I mentalitet je ovdje različit, pa mi stvarno dobro dođe netko tko me može razumjeti – govori Marta. Osim što uči druge, i ona je nešto naučila, a najdragocjenija znanja dobila je upravo od djece. – Shvatila sam da ako odlučiš biti sretan, tvoje životne okolnosti ne bi trebale previše utjecati na to. Pritom mislim na čistu sreću koju sam pronašla među ovom djecom, kao i među nekom djecom u Hrvatskoj, bez obzira na prilike koje ta djeca imaju, odnosno nemaju. Ono što vidim kao svoj zadatak ovdje je, između ostaloga, raditi na kvaliteti života jer vjerujem kako svako dijete zaslužuje priliku da iskoristi svoje potencijale. Tko zna koliko nuklearnih fizičara i izumitelja imamo u ovim selima… – govori nam Marta. Ističe također kako je svjesna činjenice da je još mnogo izazova pred njom, ali i da je ovo već sada jedno od iskustava koja su je u životu najviše obogatila. – Mnogo učim o različitim kulturama, ljudima i jeziku, ali još više o sebi i širini svojih granica za koju nisam ni znala da je imam – zaključuje.