OBITELJ KORPAR IZ BILJEVCA

– Iznenadili smo se kad smo čuli da smo osvojili jednu od četiri vrijedne nagrade. Moram priznati da smo priželjkivali da ćemo biti nagrađeni, ali bili smo svjesni da nismo jedini koji su napisali priču i koji priželjkuju darove – rekla je Dijana, supruga Tomice Korpara .

Upravo je on glavni “krivac” što je njegova obitelj iz Biljevca osvojila jednu od četiri nagrade u projektu Mjesec obitelji koji su u studenom zajedno pokrenuli Shopping centar Lumini i 7Plus Regionalni tjednik.

Priča poslana u zadnji trenutak

Diplomirani informatičar koji radi u tvrtki Abit priču je napisao na nagovor supruge, tehničarke zaštite osoba i imovine zaposlene u Varkomu koja je trenutno na porodiljnom. I to, kako otkriva, u zadnji trenutak.

– Nije bilo teško jer još od osnovne škole volim pisati, pa je tako i priča “Božić u našoj obitelji” nastala za samo nekoliko sati. Božić je najradosniji dio godine u našoj obitelji, obiteljski praznik ispunjen ljubavlju i radošću – ispričao je autor priče koji je sa svojom suprugom Dijanom, dvije i pol godišnjim sinom Leonom i šestomjesečnom Melani preuzela vrijedne nagrade u Luminiju: 1.500 kuna u vodećem talijanskom brendu UPIM, paket hipermarketa Victus i ulaznice za CineStar.

Super su pokloni. Najviše ćemo potrošiti za djecu – otkrili su supružnici

– Super su pokloni. Mali dio ćemo potrošiti za sebe, bit će i za druge članove obitelji, a najviše ćemo potrošiti na djecu jer oni najviše trebaju – otkrila je Tomičina supruga Dijana.

Obitelj Korpar posljednja je, četvrta, nagrađena obitelj u projektu Mjesec obitelji. U prošlim brojevima nagrađene su obitelji Berislava Njegovca i Alena Samboleca iz Varaždina, te Marije Cepanec iz Tomaševca.

U sklopu projekta Mjesec obitelji pristiglo je preko 40 priča obitelji diljem Varaždinske županije, a četiri najbolje izabrao je književnik i naš kolumnist mr. sc. Denis Peričić.

– Iako “Božić u našoj obitelji”autora Tomice Korpara nije prava proza, nego više neka vrsta eseja s pomnim opisima obiteljskih božićnih običaja i rituala, ističem je zbog visoke kulture pisane riječi i očitog truda uloženog u pisanje – objasnio je mr. sc. Denis Peričić.

Priču Tomice Korpara “Božić u našoj obitelji” donosimo u cjelosti.

Božić u našoj obitelji

Naša obitelj sastoji se od dvoje malenih anđela, Leona kojem će ovo biti treći Božić u životu, Melani koja će prvi put doživjeti i osjetiti posebne trenutke Božićnih blagdana, nas (ponosnih roditelja Leona i Melani) te djeda i bake naše djece koji također s velikim iščekivanjem doprinose da Božićni dani za našu obitelj budu posebni. S obzirom na tradiciju koje se držimo godinama, tako smo i ove godine započeli pripreme za Božić pravljenjem adventskog vijenca čiju ćemo prvu svijeću upaliti iduću nedjelju. Sljedeći dan (6.12.) kojemu pridajemo posebnu pozornost je Dan Svetog Nikole ili kako ga volimo zvati Mikula. Taj dan slavimo prvenstveno zbog djece koja dobivaju darove od sveca koji ih ostavlja na prozoru u pripremljenim čizmicama. Na taj dan uvijek nam se vrate sjećanja iz naših djetinjstva kada bi nas obilazili Sveti Nikola i krampus, koji noseći lance i šibe uz strašan izgled plaši „zločestu“ djecu. Tu tradiciju trenutno ne održavamo zbog toga jer su nam djeca još premalena. Osim dana Svetog Nikole, za tradicionalno darivanje djece koristimo i dan Svete Lucije (13.12.). Također, taj dan običavamo sijati pšenicu, koju kasnije stavljamo ispod božićnog drvca. Prema usmenoj predaji naših baka i djedova, ovim činom se priziva obilje u idućoj godini, naravno obilje lijepih stvari. Uz dosad nabrojane običaje, predbožićno vrijeme popraćeno je i intenzivnijim odlascima u trgovine, povećanim unosom raznorazne hrane, slastica i pića.  Budući da u ovo doba vrijeme ubrzano leti, evo nam i Badnjaka…Jutro je i iako zagrljeni ležimo u krevetu, nešto nas tjera da ustanemo i krenemo u akciju. S velikim uzbuđenjem spremamo se po naše božićno drvce: oblačimo zimske debele jakne, navlačimo rukavice, kapu i šal, a jedino što nam nedostaje jesu Leonove tople čizme koje će nam biti od velike pomoći u potrazi za drvcem. Gdje su pitamo se?! Na prvu pomisao rekli bi da su još uvijek u sobi sa ostatkom poklona od Svetoga Nikole, no naš sinčić nam slatkim riječima govori: „Bona nema, am am, čizma baka“ što u prijevodu znači da nema više bonbona, da ih je popapao i da baka zna gdje su čizme. Svima skupa smješak je osvanuo na licima što zbog saznanja da možemo krenuti, što zbog pomalno smiješnih ali preslatko sročenih i izrečenih riječi Leona. Odlučili smo da ove godine glavnu riječ kod odabira božićnog drvca ima Leon, a mi ćemo mu biti potpora. Vani je bilo vrlo hladno, nažalost još uvijek bez toliko priželjkivanih pahulja snijega, ali to nas nije obeshrabrilo da ubrzanim korakom dođemo do šumice gdje naš prijatelj ima nasad drvca. Čim smo stigli, pozdravili smo se sa domaćinom i odmah pojurili prema drvcima. Leon je bio uzbuđeniji nego inače, nezaustavljivo je trčao od bora do bora i bilo ga je teško pratiti. Došlo je do toga da smo ga morali zavarati i reći mu da polako moramo potragu privesti kraju jer nas doma čekaju gladna seka, mama i baka. Zasad još uvijek kod njega prolazi ta metoda zavaravanja. Ubrzo nakon toga Leon je rekao „tata, deda, to dvo!“ (tata, deda, ovo drvo!), i to nam je bio znak da konačno imamo drvce i da je prvi korak našeg badnjeg dana ostvaren. Mada smo Leonu ispunili obećanje sudjelovanja u potrazi za drvcem i bez obzira na neodoljive mirise raznih kolača poput gibanice, domaćih štrukla, delicija poput sarme, domaćih kuhanih kobasica koji su nas dočekali u našoj toploj kuhinji i bez obzira na ushićeni doček mame, bake i Melani, primijetili smo da Leon nije više toliko raspoložen, da mu nešto nedostaje ili ga nešto muči. Bili smo sigurni da razlog tome nije što mora čekati Božić da bi kušao sve bakine i mamine mesne delcije (tradicija u našoj obitelji je da na Badnji dan postimo), jer nam je bilo teško uskratiti mu tako nešto, ipak je on još uvijek dijete i uživa u hrani. Sve je bilo spremno za ručak i polako smo se okupili oko stola koji je bio svečano uređen, a adventski vijenac davao mu je dodatnu vrijednost u našim srcima. Što se tiće hrane, ovaj Badnjak na meniju imamo posebno pripremljeni bakalar u čijem okusu se osjeti velika doza ljubavi unesene u pripremi tog jela. Za to svakako moramo javno pohvaliti baku i suprugu. Kada smo bili mlađi uvijek smo se pitali: zašto na Badnjak jedemo ribu, a na Božić meso i slastice? Naše bake i djedovi bi nam odgovorili na da su post i nemrs molitve naših tijela te da će nas Bog će za to nagraditi. Nekada kada bi se na stolu našao obilan i bogat obrok govorilo se da je “kao za Božić”. No, suvremeno potrošačko društvo mnogima je omogućilo da im tijekom godine gotovo svakodnevno stol izgleda kao božićni, pa gotovo da za sam Božić i nema posebne hrane koja bi se na njega mogla staviti. Danas smo ponosni i drago nam je što smo održali tradiciju naših baka i djedova. Mada se danas postimo, naši želuci su bili prezadovoljni bakalarom. Ručak je završio, a to je vrijeme kada djeca idu na popodnevni odmor, odnosno spavanje. Leon je još uvijek bio zamišljen i pomalo tužnog pogleda kroz prozor činio se odsutnim. Nama je bilo sve teže jer nismo mogli odgonetnuti što ga muči, a on još uvijek ne zna izraziti i reći sve što želi i osjeća. Uz slušanje mamine priče božićne naravi, djeca su konačno utonula u san. Vrijeme spavanja djece iskoristili smo za dodatno ukrašavanje i uređivanje: baka i djed su u kuhinji postavili slamu ispod stola, donijeli božićni kruh koledu, vino te razne vrste žitarica, a ja i supruga smo postavili drvce u dnevni boravak i žaruljice oko kuće. Djeca su se probudila te oglašavanjem večernjeg zvona radosno su skočila na slamu (Melani je trebala malu pomoć jer još uvijek ne hoda, ali to je nije spriječilo da osjeti radosne božićne trenutke i da nam se nasmiješi. Kada taj ritual završi uz božićnu pjesmu i veselje počinjemo s kićenjem božičnog drvca. Napokon je došao i taj trenutak, pomislili smo. Kuglice s kutijama su već spremne, a ja se polako penjem na ljestve kako bi prvo postavili zvijezdu na vrh. Nakon toga svi skupa ukrašavamo drvce raznim ukrasima: zvijezdicama, zvončićima, kuglicama raznih oblika i boja, bonbone od kojih poneki niti ne dođu do drvca jer ih Leon popapa. No to mu ne možemo zamjeriti. Drvce postaje sve razigranije, potpunije, skladnije, toplije i čini se kao da je oživjelo te postaje dio nas. Prekrasnu notu svemu tome dodaju i jaslice koje postavljamo ispod bora. Njima želimo prikazati i dočarati Isusovo rođenje zbog kojeg i slavimo blagdan Božića. Presretni i zadovoljni što smo zajednički ukrasili drvce i postavili jaslice, sjedamo do jaslica i drvca te djeci opisujemo Isusovo rođenje te pravo značenje i smisao Božića. Badnji dan se bliži kraju, a Leon još uvijek nije oduševljen i razigran kao ujutro, još uvijek ima pomalo tužan izraz lica. Svi skupa izlazimo u dvorište kako bismo razgledali našu i ostale okićene kuće u ulici. Sve se čini kao bajka, žaruljice žmirkaju sve jače i radosnije, i iako je vani vrlo hladno, u našim srcima sve je toplije. Pogledamo prema nebu i događa se čudo: prve pahulje snijega polako i veselo počinju padati po nama i u tom trenutku začujemo glasan i radostan smjeh našeg Leona. Sada smo znali da mu je za potpunu radost nedostajao samo snijeg i Božić kojeg smo upravo dočekali. Božić nam uvijek donese neko čudo u naše živote.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović