Povežite se s nama

Život i društvo

Život u kolibi bez vode i struje: iz kreveta, kroz rupe na zidovima gleda zvijezde

Objavljeno:

- dana

SUDBINA: JOSIP JUREN

Bijela kućica, ako bi se trula koliba u Kameničkom Podgorju uopće mogla tako nazvati, rodni je dom Josipa Jurena i njegovo četvero braće i sestara. Svi oni – osim najstarijeg brata koji, otkad se odselio u Njemačku nikada nije posjetio familiju – žive u krugu od nekoliko kilometara.

Braća i sestra su se snašli, ali Josip je ostao u kolibici, u kojoj, ma koliko se trudili, ne možemo zamisliti sedmeročlanu obitelj. Kvadratura to onemogućuje. O kupaonici je iluzorno govoriti. Jednako tako, Josip Juren živi u istim uvjetima kao dok je ondje boravila cijela obitelj – kao sredinom prošloga stoljeća. U kolibi bez vode i struje korača zemljanim podom.

Da nema sestre koja me hrani, bio bih gladan, tiho nam je rekao Josip

Juren trpi i šuti. Očigledno se naviknuo smrzavati, prati izvorskom vodom u lavoru i kad temperature padnu u minus, iz kreveta gledati vedro nebo kroz rupe na zidovima, prekapati po odjeći nabacanoj na hrpe u nedostatku namještaja.

Jednako kao kupaonica, i eventualna kuhinja je iluzorna stvar. Nema niti jedne naznake bilo čega što bi upućivalo na kuhinju ili bilo kakvi kuhinjski predmet. Do kreveta, koji je, uz vitrinu, jedini komad namještaja, Juren dolazi prolazeći kroz prostorijicu koja služi kao drvarnica. S obzirom na količinu drva, Juren se može samo nadati da će temperature nastaviti biti milostive.

Mjesečno prima nula kuna. Vjerojatno bi i imao pravo na socijalnu pomoć, a možda bi nešto dobio i od vojske, s obzirom na to da je šest godina odlazio i vraćao se na ratišta u Pakracu i Lipiku, ali paradoks.

– Nemam novac za autobusne karte i biljege kako bih izvadio osobnu iskaznicu koja mi je istekla. Bez nje ne mogu niti otići na socijalno, zdravstveno niti na vojni odsjek – priča čovjek koji je s 53 godine odustao od života.

Čemu se nadati?

– Čemu da se nadam? Ne znam niti što znači ta riječ. Da nema sestre koja me hrani, bio bih gladan – tihim glasom nam priča Josip s kojim razgovaramo u kući njegova brata Ivice, koji živi u istom dvorištu. Ivica je malo ljut na Josipa jer je, veli, “malo lijen kad treba obaviti nešto”.

Naš dojam je, pak drukčiji – Josip je čovjek kojemu je neugodno moliti. Radije će biti gladan nego reći da mu nešto nedostaje. Ionako ne zna kako bi to mogao promijeniti. A dovoljno bi bilo oko tisuću kuna za troškove vađenja dokumenata, zahtjev za socijalnu pomoć i odlazak na vojni odsjek u Varaždin. Tko je ikada bio u Kameničkom Podgorju jasno mu je da je obaviti bilo što bez automobila teško i skupo.

– Odakle mi za autobus? – pita više sebe nego nas Josip Juren kad smo mu rekli gdje bi sve mogao pokušati zatražiti pomoć i trebao bi ju, prema svim kriterijima, dobiti.

Kameničko Podgorje za jedne je raj, za druge pakao. Surovu divljinu podno Ivančice oni dubljeg džepa gledaju kao romantičnu oazu mira u apsolutno prirodnom okolišu. Drugi, pak, kao Josip Juren, siromašniji, ostali su zarobljeni ondje i za njih okoliš nije romantičan jer im je za život u Kameničkom Podgorju nužan novac. Kojeg nemaju. Novac za autobus da bi došli do civilizacije, novac za ogrjev kojega je podno planine potrebno mnogo više nego u drugim područjima…

Josip Juren kroz rupe na zidu svoje kolibe gleda zvijezde. Gleda, ali ih zapravo ne vidi. Zamišlja kako bi bilo da tih rupa – kroz koje vam vjetar propuše kosti – nema.

S obzirom na to da mu je brat samouki “sam svoj majstor”, od zvijezda kroz rupe do zvijezda koje bi imao u mirnim snovima, ne dijeli ga mnogo, ali za njega je nedohvatljivo. Materijal kojime bi požbukao i uredio svoju kolibu. Brat Ivica ponudio se odraditi mu taj posao ukoliko nabavi materijal.

S obzirom na veličinu kolibe, materijala ne treba puno. Ali treba donatora koji će Josipu Jurenu, nekoć hrvatskom branitelju, a danas 53-godišnjem “starcu”, pomoći da opet ima život. Za koji je već zaboravio kako uopće izgleda.

POMOZIMO

Josipu Jurenu potrebno je oko 1.000 kuna za troškove vađenja osobnih dokumenata, predaju zahtjeva za socijalnu pomoć i putne troškove.
Da bi mu brat uredio trošnu kućicu, potreban je građevinski materijal. Javiti se možete na broj 098 901-7848.

Izvor:
Foto: Arhiva RT

Život i društvo

U Ljubešćici se otvara nova ulica „spoj Rudničke i Ulice Stjepana Radića“

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U Ljubešćici se otvara nova ulica “spoj Rudničke i Ulice Stjepana Radića”, temeljem zahtjeva mještana Ulica Stjepana Radića, braće Radića i Rudničke.

Novi projekt ima cilj povezati ulice u kvartu koji obuhvaća usku slijepu Ulicu Stjepana Radića, u kojoj se obavljaju i gospodarske djelatnosti, te Rudničku, povećati sigurnost pješaka i prometa, ali i stvoriti uvjete za izgradnju novih objekata na tom području, radi ostvarivanja pristupa građevnih parcela na javnu prometnu površinu.

Obavljene su pripremne radnje na projektu kako bi se omogućila realizacija. Izrađeno je idejno rješenje i rješavaju se imovinsko-pravni odnosi. Radi se o cesti ukupne duljine 139,45 metara. Sam projekt uključuje izgradnju prometnice, pješačke staze, opremanje prometnih površina s prometnom opremom i signalizacijom, rješenjem sustava oborinske i sanitarne odvodnje, rješavanje sustava vodoopskrbe s hidrantskom mrežom te izgradnja instalacija javne rasvjete, plinovoda i distributivne telekomunikacijske (DTK) kanalizacije. Prometnica je projektirana za dvosmjerni promet s dva prometna traka širine 2 x 2,5 metara, obostrano omeđena cestovnim rubnjacima, te projektiranom pješačkom stazom širine 1,5 m. Sve prometne površine izvest će se nosivim slojem asfaltbetona.

Općina Ljubešćica u ovoj godini za realizaciju projekta planira utrošiti 80.000 eura, dok Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije projekt financira u iznosu od 44.000 eura kroz Program podrške brdsko-planinskim područjima. Nastavak projekta planiran je za iduću godinu.

U novoformiranom kvartu planira se izgradnja i novog dječjeg igrališta kako bi djeca s područja južnog dijela naselja Ljubešćica imala sigurno mjesto za rekreaciju i slobodnu igru.

Nastavite čitati

Život i društvo

FOTO “Kam su prešli oni lepi cajti“ najbolje znaju u Udruzi žena “Zipka“ koja je proslavila prvi rođendan

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

FOTO : IVAN AGNEZOVIC

Udruga žena „Zipka“ Črnec Biškupečki u Društvenom domu u Biškupcu u četvrtak. 2. svibnja, organizirala je manifestaciju pod nazivom “Kam su prešli oni lepi cajti“.

Riječ je o programu održanom povodom obilježavanja 1. godišnjice osnutka „Zipke“, u sklopu kojeg je priređeno druženje predstavnicama Udruga žena „Florijanke“ iz Kučana Donjeg, KUD-a Lepoglavski pušlek, Udruga žena Preslica Sračinec, te Udruga žena Vidovec.

Članice spomenutih udruga i domaćini za ovu prigodu su spravile različite tradicionalne, starinske kolače. Podsjećamo, Udruga žena „Zipka“ Črnec Biškupečki  osnovana je krajem travnja prošle godine s ciljem očuvanja kulturne baštine i običaja.

– Manifestacija je zamišljena kao međusobno druženje i upoznavanje Udruga, uz domjenak i prezentaciju tradicionalnih vrsta kolača, a sve u opuštenoj atmosferi uz glazbeni program Miroslava Rogara. Prošla godina bila nam je, s obzirom na to da djelujemo tek godinu dana, više nego ispunjena događajima. Naime, odradile smo dvije velike manifestacije od kojih je prva pod nazivom „Dani kruha i Dani zahvalnosti za plodove zemlje“ održana u listopadu, a porom je 2. prosinca slijedila „Kak je bilo negdar, a kak je denes“. Spomenute priredbe bile su odlično posjećene i na svakoj je bilo prisutno više od 100-njak osoba – ističe predsjednica Udruge Sanja Brežni-Blažunaj koja je napomenula da imaju odličnu suradnju i podršku kako sa Županijom varaždinskom, tako i sa Gradom Varaždinom.

Stoga ne čudi da su na javne pozive spomenutih JLS-a za 2024. godinu prijavile projekte za manifestacije „Kam su prešli oni lepi cajti“, „Dani kruha i dani zahvalnosti za plodove zemlje“, te već tradicionalnu manifestaciju „Kak je bilo negdar, a kak je denes“.

– Svi spomenuti projekti su prihvaćeni, te ujedno moram napomenuti da se nadam kako ćemo krajem godine, ili najkasnije početkom iduće godine, u rukama držati knjigu Udruge žena Zipka s predstavljenim tradicionalnim, starinskim, autohtonim kolačima našega kraja. Bit će puna recepata, ali i prikaza običaja našega kraja. U postupku smo zaštite jednoga kolača pri Zavodu za intelektualno vlasništvo, te se nadamo pozitivnom ishodu. Riječ je o kolaču kojem je glavni sastojak domaći pekmez od šljiva ili marelice, u kojem se moraju osjetiti komadići voća. Sastojci koji idu u kolač se ne važu, već se sve mjeri u čašama. Recept zasad ne bismo otkrivali – zaključila je Sanja Brežni-Blažunaj.

Kakva je bila atmosfera na druženju te što se sve od domaćih delicija moglo vidjeti i kušati pogledajte u galeriji fotografija:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje