Zbog situacije s koronavirusom, kod mladih je unatrag godinu dana pojačano korištenje interneta za izradu školskih zadaća, istraživanja za seminarske radove ili pak zabavu, pri čemu je najdominantnije korištenje društvenih mreža i aplikacija poput Facebooka, Instagrama, YouTubea, TikToka i drugih.

Opasnosti?

No, ta komunikacija ponekad krene i u pogrešnom smjeru, na što kontinuirano upozoravaju iz Ministarstva unutarnjih poslova. Uočavaju da mladi sve više koriste društvene mreže kako bi vršnjake koji im se iz određenih razloga ne sviđaju prikazali u negativnom svjetlu. Stoga se otvaraju lažni profili osoba, kreiraju se grupe koje u svome nazivu, pokraj imena i prezimena napadnute osobe-žrtve, imaju i riječi koje pozivaju na mržnju, objavljuju se videouradci koji prikazuju zlostavljanje, osobe se vrijeđa ili im se prijeti, nerijetko i fizičkim napadom.

– Osim što internet povećava mogućnost vršnjačkog nasilja i zlostavljanja, može dovesti i do toga da su mladi izloženi neprimjerenim sadržajima ili medijskoj manipulaciji, povećava se osjećaj otuđenosti i fizička pasivnost, a moguće su i situacije u kojima djeca postaju žrtve kaznenih djela. Djeca vrlo često nisu svjesna rizika komunikacije s nepoznatim osobama, koje se nerijetko lažno predstavljaju, daju netočne podatke o svojim godinama, izgledu, mjestu stanovanja… Za razliku od potencijalnih zlostavljača, djeca uglavnom objavljuju istinite podatke o svom identitetu i aktivnostima – upozoravaju iz MUP-a.

Je li u svom radu sa srednjoškolskom populacijom uočila da komunikacija na internetu često krene u negativnom smjeru, pitali smo Željku Pačalat, dipl. psihologinju iz Prve gimnazije Varaždin.

– Ne mogu reći da među učenicima s kojima razgovaram od ožujka prošle godine ima više prijava starih i dobro poznatih problema uzrokovanih komunikacijom putem interneta, nego je više nekih novih. Oni proizlaze iz novih očekivanja, gdje bi online druženje trebalo pokriti većinu potreba za povezivanjem s drugima, a više nije samo dopuna „normalnom druženju“. Iako smo mlade i prije bili skloni optužiti da im je glavnina druženja online, umjesto uživo, tek sada je za većinu zaista tako, i to protiv njihove volje. Pritom je za neke od njih zajedničko igranje igara ili slanje smiješnih slika dovoljno da održe osjećaj povezanosti sa svojim prijateljima. No, to ne vrijedi za sva prijateljstva. Mnogi su se prijatelji udaljili jer odnos koji dobro funkcionira uživo ne mogu uspješno prevesti u online svijet. Za razliku od prethodnih generacija tinejdžera koji su živcirali svoje roditelje dugim telefonskim razgovorima (pa su u tome bili jako dobri), većina pripadnika ove generacije tek treba razviti tu vještinu – objašnjava psihologinja Željka Pačalat.

S druge strane, dodaje, dobro je što su neki razredi razvili naviku da prije ispita putem Zoom sastanka provjere svoje znanje, čime se lakše motiviraju za rad nego kada se svatko sam u svoja četiri zida mora pokrenuti na učenje.

– Tiši učenici i učenici s teškoćama često lakše porukom zamole kolegu ili nastavnika za pomoć nego obraćanjem uživo. Mnogi adolescenti su tijekom ovih mjeseci pomagali bakama i djedovima da se snađu s digitalnom tehnologijom. Te vještine će im ostati i povezivati ih i kad pandemija prođe – navodi Željka Pačalat.

No, to što prijava „starih“ problema internetske komunikacije nema više nego prije, ne znači da oni ne postoje i da se njihovi efekti ne kumuliraju, dodaje naša sugovornica. „Starim“ problemima komunikacije smatra to da je lakše nešto negativno napisati u online svijetu nego reći drugoj osobi u lice, da nam je empatija manja kad nemamo pred sobom osobu kojoj se obraćamo te da grupe istomišljenika lako postaju „komore jeke“, pa mišljenje svih postaje sve ekstremnije, što posljedično dovodi do toga da se povećava jaz između neistomišljenika, da se društvo polarizira te da znamo funkcionirati samo s onima koji su nam slični.

– Obratite pozornost na to koliko često netko objavom želi druge potaknuti na nešto dobro, ali pritom koristi osuđivanje, sarkazam ili zgražanje. Brine me što se ne žalimo više na sve to, jer toga ima više kada je veći dio života na mreži. Izgleda da malo-pomalo svi to prihvaćamo tako kako jest, sa sve manje otpora – upozorava psihologinja s višegodišnjim iskustvom u radu s mladima.

Dobro od lošeg

Nadalje, kada je riječ o online komunikaciji, ne može se ne spomenuti izloženost neprimjerenim medijskim sadržajima. Znaju li uopće mladi razlikovati dobro od lošeg u online svijetu, također smo upitali psihologinju Pačalat.

– Umjesto da ih izdvajamo kao posebnu populaciju koja se ne snalazi, mislim da je poštenije reći da svi imamo teškoća sa sadržajima kojima smo izloženi i kojima se sami izlažemo, kao i sa sadržajima koje dijelimo s drugima u najboljoj namjeri. Informacija je mnogo, a kritičko razlučivanje korisnog i relevantnog od nekorisnog je jako zahtjevno. Zato hvatamo prečace. Tražimo informacije koje potvrđuju naš stav, izbjegavamo ili diskreditiramo one koje mu ne govore u prilog. Iako teoretski znamo razliku između vjerodostojnih i nevjerodostojnih izvora informacija, u praksi to slabo pokazujemo. Nije rijetkost da se prije obratimo „Google doktoru“ i Facebook grupi nego svom liječniku – objašnjava.

Poznato je da se na društvenim mrežama izrazito lako okružiti samo istomišljenicima, što ima pozitivnih strana, ali i izazova. Pritom kao glavni od tih izazova naša sugovornica navodi stvaranje vrlo selektivne slike o svijetu i intenziviranje emocija povezanih s vjerom u tu sliku (na primjer, sve smo sigurniji da smo u pravu i da znamo dovoljno).

– Ta je kultura izražavanja neslaganja i ostavljanja javnih komentara općenito razmjerno nerazvijena i ne pridonosi tomu da naučimo nešto novo – ističe psihologinja, ipak ohrabrujući da je svaki dan nova prilika za učenje i ostvarivanje pozitivnog pomaka.

Tomu u prilog idu primjeri grupa na društvenim mrežama koje jako dobro funkcioniraju zbog administratora koji usmjeravaju i pomno „plijeve“ svu silu većinom negativnih sadržaja koje takav medij generira.

– Kada vidimo da mladi imaju problem s razlikovanjem dobrog i lošeg, moramo se pitati od koga mogu naučiti bolje. Vjerujem da najviše šansi imamo ako svi zajedno promišljamo o svim tim izazovima, ako smo otvoreni oko toga da se sami ne snalazimo savršeno, ako nešto oni nauče od odraslih, a nešto odrasli od njih. Mislim da svi imamo uglavnom dobar kompas za odvajanje dobrog od lošeg, ali je sadržaj na internetu toliko izmiješan da je naporno držati se tog kompasa. Jedna situacija gdje mislim da dosta mladih treba podršku i usmjeravanje je uspoređivanje tuđeg života i izgleda na društvenoj mreži sa samim sobom. Druga je pitanje opravdanosti dijeljenja sadržaja koji su s nekim komunicirali u povjerenju s nekim trećim – smatra Pačalat.

Slaže se da mladi danas sigurno koriste tehnologiju i više nego prije, kao, uostalom, i mnogi drugi, jer je većina rada i života organizirana online. – Zapravo, prvi put većinu vremena nisu pred ekranima jer to žele. U postojećoj situaciji je važno i to da nas jednim dijelom ta tehnologija i spaja, a ne samo razdvaja – podsjeća Pačalat na pomalo zaboravljenu činjenicu kada je riječ o online komunikaciji.

Unatoč tomu, iz primjera iz svoje prakse uočila je da se, zbog mnogo sati pred ekranima, dosta učenika žali na glavobolju, nadraženost očiju, bol u leđima i nelagodu zbog premalo kretanja. Mnogi imaju i problema s koncentracijom i hvata ih općenita bezvoljnost te se pomalo osjeća zamor situacijom i gomilaju se učinci svega što mladima nedostaje – sportskih aktivnosti, druženja s prijateljima, kontakata s nastavnicima i izvanškolskih aktivnosti.

– Kad razmišljamo kako skratiti vrijeme pred ekranima, zapravo razmišljamo u smjeru očuvanja i razvoja cjelovitog zdravlja: tjelesnog, psihičkog i društvenog. Moramo razmišljati o tome što drugo osim ekrana možemo mladima ponuditi u krugu obitelji, ali i na razini šire zajednice, da u kontekstu poštovanja epidemioloških mjera na bolji način zadovolje svoje vrlo istaknute potrebe za druženjem, razvojem interesa i osjećajem svrhovitosti – zaključuje psihologinja Pačalat, koja podsjeća i na to da psiholozi od početka pandemije ističu važnost uključivanja stručnjaka iz područja ljudskog ponašanja i mentalnog zdravlja u donošenje odluka i mjera za suočavanje s pandemijom. U tom smjeru savjetuje praćenje rada profesorica i studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu pod nazivom „Kako smo“.

Uloga roditelja u odvajanju od zaslona

Psihologinja Željka Pačalat vjeruje da roditelji danas već puno rade na odvajanju djece od prekomjernoga gledanja u razne ekrane.

– Obitelji više nego prije idu u šetnje, planinare, voze bicikle, uključuju sve članove u kućanske poslove, potiču jedni druge na čitanje, obnavljaju znanje društvenih igara, uspostavljaju kontakt sa susjedima kojima treba pomoć oko nabave namirnica i sličnih poslova. Jedan od najvećih izazova modernog roditelja je da kad umoran dođe s posla i obavi nužne kućanske poslove, i sam ne provede previše vremena odmarajući se pred ekranom. Uistinu vidim trud velikog broja obitelji s kojima dolazim u kontakt da se odupru pasivnosti u postojećim okolnostima. U okvirima važećih mjera rade što mogu – smatra Pačalat.