Općina G. Kneginec: povećane uskrsnice, a vatrogasci oslobođeni plaćanja komunalne naknade
Općinski vijećnici Općine Gornji Kneginec održali su u ponedjeljak, 26. veljače, u prostorijama općinske zgrade svoju 29. sjednicu, ujedno prvu...
Intervju dana
Jedina roba današnjeg svijeta je – znanje!
Dr. sc. Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu
Osnovni razlog za slabi napredak u Hrvatskoj je izuzetno slaba povezanost gospodarstva i znanstvene zajednice! Kod nas kad prebrojite sva znanstvena istraživanja u Hrvatskoj i ona koja hrvatska industrija može primijeniti, korelacija je vrlo slaba!
O razlozima gospodarske krize u nas i u svijetu te o mogućnostima izlaska iz krize u Hrvatskoj, razgovorali smo s ekonomistom dr. sc. Josipom Ticom, koji je izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu, član Glavnog odbora Hrvatskog društva ekonomista kao i predsjednik Savjeta za razvoj i gospodarstvo komunalnog sustava u Zagrebu.
Recesija
Prije koji tjedan premijer Republike Hrvatske Zoran Milanović je i službeno objavio kako je “Hrvatska ponovno u recesiji”. Što to, dakle, znači?
To je administrativni kriterij. Kada dva kvartala bilježite negativnu stopu rasta BDP-a, onda se smatra u adminstrativnom smislu da je ekonomija u recesiji.
Zašto Hrvatska nije mogla izaći iz recesije?
Imate čitav niz razloga. Jedan od ključnih razloga je zato što u proračunu tijekom razvoja kada nam je išlo jako dobro, znači, između 1999. do 2008. godine kada su stope rasta BDP-a i stope rasta proračunskih prihoda bile iznad prosjeka, nije se štedjelo tako da smo i u tim godinama imali deficit. Sanader je povećao rashodnu stranu proračuna s 80 na 120 i nešto milijardi u tri ili četiri godine. Dakle, gotovo za oko 50 posto. Za to nije bilo realnog pokazatelja. Mi smo sebe doveli u suludu situaciju, tako da kad nam je išlo dobro, umjesto da štedimo, trošili smo više nego što smo imali, a onda kad su došli “crni dani” odnosno loša vremena, nismo imali ništa ušteđeno za poticanje ekonomije tako da smo morali raditi ono što je najgore raditi u recesiji, a to je da smo u recesiji morali rezati potrošnju! S druge strane gledano, uz monetarnu politiku imate isto problem da je guverner Rohatinski pokušao voditi anticikličnu politiku tako da je u razdoblju ogromnog rasta duga on uveo ograničenu stopu obvezne pričuve i pokušao usporiti zaduživanje kako u slučaju recesije Hrvatska ne bi bila prezadužena. Taj instrument je donekle iskorišten vezano uz ograničavanje zaduživanja. Međutim, onaj puno važniji, produktivniji instrument, a to je tečajna politika, guverner Rohatinski nije mogao koristiti kako bi se borio protiv recesije, jer su procjene većine ekonomista da bi posljedice rasta tečaja na dužnike koji imaju valutnu klauzulu rezultirale daleko većim štetama nego što bi se pojavili pozitivni pomaci u konkurentnosti hrvatskog izvoza. Ključan je problem nešto što mi zovemo prociklična fiskalna politika, to je kada nam je dobro da trošimo, a kad nam je loše da štedimo! Trebalo bi raditi suprotno!
Kako biste onda ocijenili rad sada već bivšeg guvernera HNB-a Željka Rohatinskog?
U makroekonomskom smislu, rad Rohatinskog bih ja ocijenio “srednje dobrim” zato što je uspio donekle s kočenjem zaduživanja, spriječio je da Hrvatska dođe u još goru situaciju nego što je danas. Međutim, mislim da je u nekim dijelovima očito bio prekrut nakon što je recesija nastupila. U onom predrecesijskom razdoblju mislim da je zaslužio puno veću ocjenu.
Hoće li se, međutim, nakon njegovog odlaska nešto bitno mijenjati u monetarnoj politici u Hrvatskoj?
Što se tiče tečajne politike, ne mislim da je tu moguće bilo što korisno napraviti. Moguće je samo preraspodijeliti teret krize s izvoznog sektora na kućanstva. Poprilično je teško nešto korisno izvesti s monetarnom politikom u ovom trenutku.
Napredak
Kako ćemo se mi snaći na europskom tržištu kada iduće godine uđemo u EU? Što nas, dakle, čeka?
Čeka nas puno jača konkurencija, okrupnjavanje za veći dio onih koji ne mogu sami preživjeti. Pozitivne stvari će se dogoditi u izvoznom sektoru i u turizmu koji ima dodanu vrijednost. Znači one destinacije koje su izgradile neki brend, oni proizvodi koji imaju dodanu vrijednost, koji su složeni u svojoj izgradnji, oni mogu očekivati viši stupanj konkurentnosti na tržištu i veći broj mogućnosti. Međutim, svi oni proizvođači koji proizvode one proizvode koji imaju veliku globalnu konkurenciju, njima će biti znatno teže uspjeti! Oni će biti izloženi ili okrupnjavanju ili znatno težim uvjetima privređivanja! Na zajedničkom tržištu prolaze najbolje oni koji su i na nacionalnim tržištima prolazili jako dobro. Samo sada dobivaju puno veću šansu za rast, širenje i dobivaju puno veće tržište.
Što je, međutim, s brojnim stečajevima koji su preplavili našu zemlju? Jesu li oni posljedica političkih odluka ili ekonomska nužnost?
Da, tu imate puno odgovora. Jedan je odgovor da uvijek ekonomski napredak nužno dovodi do nečega što mi zovemo “kreativna destrukcija”. Da oni stari sektori ekonomije umiru. Isto kao kad raste drvo, stare grane se suše, nove rastu. Međutim, u Hrvatskoj imate dva problema. S jedne strane imate ogromne otpore stanovništva ka tome da se krene dalje, da se napusti ono što je očigledno vrijeme pregazilo, a s druge strane, ono što je još gore od toga je činjenica da se naša ekonomija puno sporije revitalizira, puno sporije raste, puno manje ulaže u budućnost, a puno više u neke “betonske projekte”. I to opet samo podebljava ovaj ciklus otpora “kreativnoj destrukciji”!
Koji je onda razlog slabog gospodarskog napredovanja u Hrvatskoj?
Osnovni razlog za slabi napredak u Hrvatskoj je izuzetno slaba povezanost gospodarstva i znanstvene zajednice! Kod nas kad prebrojite sva znanstvena istraživanja u Hrvatskoj i ona koja hrvatska industrija može primijeniti, korelacija je vrlo slaba! Znanje je danas u svijetu jedina roba na kojoj se može ostvariti visoki životni standard! Sve ostalo može biti proizvedeno tamo gdje ljudi rade za dolar dnevno! Dakle, znanje je jedina roba, sve ostalo je prestalo biti roba!
Kako, međutim, ugraditi hrvatsko znanje u hrvatske izvozne proizvode?
Odgovor na to pitanje nema niti hrvatska industrija, niti hrvatska znanstvena zajednica niti hrvatske političke elite! A upravo je sinergija politike, znanstvene zajednice i industrijskog sektora nužna kako bi Hrvatska napravila iskorak i postala moderna ekonomija u kojoj ćemo imati daleko viši životni standard. S dobrom koordinacijom ta tri sektora moguće je doslovno u sedam godina udvostručiti životni standard prosječnog stanovnika! Na žalost, u Hrvatskoj korelacija između ta tri sektora je gotovo nepostojeća: svatko vuče na svoju stranu.
Što je, međutim s najavama da će se u javnom sektoru otpustiti do 15 tisuća zaposlenika? Gdje će se i kako će se ta masa ljudi kanalizirati kroz tržište rada u nas?
Ja mislim da je to puno drugačiji problem. A to je problem brige za budućnost! Jer imate sljedeći problem. Danas situacija izgleda ovako: 130 tisuća ljudi je izgubilo posao u privatnom sektoru, u privatnom sektoru plaće su u prosjeku daleko niže nego u javnom sektoru i javni sektor ne samo da ima više plaće koje ne padaju u krizi, nego u javnom sektoru nitko nije otpušten. Takav nesrazmjer između dvije polovine ekonomije može rezultirati potpuno devastirajućim trendom u budućnosti.
Što se, međutim, događa sada?
Svi budući završeni studenti koji će ulaziti na tržište rada neće raditi u privatnom sektoru! Ja danas kad pitam studente hoće li raditi u privatnom sektoru, oni pitaju zašto. Imaju nižu plaću i nesigurnije radno mjesto. Zašto bi itko tko je talentiran, tko može proizvesti nove proizvode, tko može Hrvatsku učiniti konkurentnijom, tko može proizvesti proizvode s dodanom vrijednošću, koji može biti upotrijebljen na stranom tržištu, zašto bi jedan takav student ili kvalitetan čovjek s visokom razinom znanja otišao danas u privatni sektor? Ne postoji niti jedan racionalan razlog! Jedini način da motiviramo talente da idu u privatni sektor, a u privatnom sektoru je izvoz, industrija i ono što može vratiti naše dugove, je da najkvalitetnije ljude motiviramo da izaberu privatni sektor i da uvjete privređivanja izjednačimo između privatnog i javnog sektora. Mislim da je ogromna odgovornost Vlade da radi na tome! Jer je nemoguće očekivati da će Hrvatska ikad izaći iz krize ako će kompletno talentirano stanovništvo u sljedećih 10 godina otići u javni sektor! Doslovno će propasti država! A ova situacija koja se dogodila sad u zadnje tri godine upravo motivira najkvalitetnije, najbolje, da se bore da idu u javni sektor umjesto da idu tamo gdje je “svježa krv” najpotrebnija, a to je gospodarstvo kako bi konkurirali na europskom i svjetskom tržištu!
Srednji sloj
Što je, međutim s našim srednjim slojem? Je li “izbrisan s lica zemlje”?
Tranzicija, općenito tržišna ekonomija, ima tu tendenciju da polarizira dohodak. Uistinu se radi najveća razlika između onih koji imaju najveće plaće i koji imaju najmanje plaće. I tu je u tranziciji srednji sloj najgore prošao! Najbolje je u ekonomskom smislu prošla nova političko-ekonomska elita! Jako dobro su prošli pripadnici srednjeg sloja koji rade u financijskom sektoru, jako dobro je prošao i sektor zdravstva i sektor obrazovanja, ali svi ostali djelatnici koji su sebe prije smatrali pripadnicima srednjeg sloja, jako loše su prošli! Ova kriza je izazvala ogromne probleme globalno gledajući u ekonomiji i dovest će do određene znanstvene revolucije u ekonomiji! Jedna od ideja koja za sada zvuči najuvjerljive jest činjenica da će se morati raditi na tome da se društvo organizira prema novim pravilima na način da ekonomski rast i pozitivni efekti tog ekonomskog rasta u budućnosti budu raspostranjeni na što veći broj stanovnika! Da se moraju izgraditi inkluzivne mjere, da se srednji sloj mora uključiti u koristi koje proizlaze iz gospodarskog rasta zemlje. To se zove: “inclusive growth”. A tu će ogromna odgovornost biti na onima koji pišu zakone, koji reguliraju tržište, oni koji donose pravila igre u Hrvatskoj! Da među korisnike rasta u budućnosti uključi što veći broj pripadnika srednjeg sloja! Vidjeli smo proteste širom SAD-a, dakle, taj jedan posto stanovnika nasuprot 99 posto stanovništva. I to većina starih ekonomista u Hrvatskoj ne razumije. Očigledno ta revolucija i promjena neće ići u tom smjeru da se promijeni fiskalna politika nego će izuzetno velik naglasak biti na tome kako će društvo biti organizirano i kako pravni, kako neki normativni sustavi ekonomije funkcioniraju i da li oni uključuju srednji sloj među one koji imaju najveće koristi od ekonomskog rasta?!
Vratimo se opet na Vladu. Koliko će u gospodarsvu imati efekta najava Vlade da će se ukinuti božićnice u javnom sektoru?
To je opet u sferi privatnog i javnog sektora. Ljudi u privatnom sektoru odavno ne mogu niti sanjati o takvim stvarima. Ako želite izjednačiti uvjete natjecanja između dvije lige: javne i privatne, i motivirati najtalentiraniji sloj u društvu da ide u privatni sektor i da pomognu hrvatskoj industriji koja sve to plaća, onda morate rezati u javnom sektoru i poticati u privatnom sektoru! Ništa drugo vam ne preostaje!
Povećati motivaciju ljudi, a time produktivnost i kvalitetu
Kako vi onda vidite izlazak iz ovakve bezizlazne gospodarske situacije?
Postoje dva izlaza. Jedan izlaz je ozbiljna reforma, modernizacija društva u smislu kreiranja društva u kojem će postojati inkluzivan rast koji će među korisnike tog rasta, odnosno one koji će se okoristiti tim rastom uključiti što šire slojeve stanovništva. Dakle, da bi nastao takav rast, bitno se moraju promijeniti najvažniji sustavi i to nam pokazuju sustavi poput Brazila, Kine, Rusije, Indije. Da nije nužno mijenjati kompletan sustav, ali je nužno svim sustavima postaviti dijelove sustava koji će funkcionirati po bitno izmijenjenim pravilima kako bi se povećala motivacija ljudi da više rade, da postanu produktivni i da počnu proizvoditi bolje proizvode. Najbezbolnije za društvo za izlazak iz krize je ako Hrvatska uspije generirati velike slojeve društva, velike grupacije unutar društva koje će biti motivirane u ekonomskom, ali i u društvenom smislu da počnu proizvoditi što bolje proizvode i da ih počnu izvoziti na svjetsko tržište. Ako mi nećemo biti sposobni proizvesti nova pravila igre u svim mogućim slojevima društva i sektorima društva gdje će se moći usmjeriti najveće talente koji će biti spremni raditi po novim pravilima, onda nam preostaje puno gori scenarij, koji će izgledati kao mješavina rezova i pomoći koju ćemo čekati iz inozemstva! Monetarna i fiskalna politika u Hrvatskoj mogu puno doprinijeti, ali ti postupni pokušaji koji mogu izaći iz tih manevara su gotovo zanemarivi s obzirom na razinu problema koji mi imamo! U kratkom roku mi u pravilu imamo jako malo instrumenata. Najproduktivniji instrument u kratkom roku je da se proračun što prije dovede u red kako bi se moglo tražiti novo zaduživanje za neki dodatni stimulans u ekonomiji. Međutim, kako bi se proizveo stabilan rast, nužno je izjednačiti uvjete rada u javnom i privatnom sektoru, a ono što je još bitnije, nužno je proizvesti nova pravila preraspodjele dohotka gdje će oni koji vuku naprijed barem u dijelovima ekonomije biti daleko više i bolje nagrađeni, kako bi ih što više motivirali da ostanu u Hrvatskoj i da povuku Hrvatsku naprijed!
Mi nikada nismo ni bili u kapitalizmu
Kakav smo mi onda kapitalizam unatrag 20 godina uopće gradili?
Ja ne bih rekao da smo mi uopće u kapitalizmu ikad i bili! Način na koji je organizirano društvo u zadnjih 20 godina je proizašao iz Marxove percepcije kapitalističkog razvoja 19. stoljeća koja je kao i svaka druga bila subjektivna. Među hrvatskom intelektualnom elitom dominantna je i dan-danas ta percepcija tako da nisu mogli objektivizirati svoju percepciju toga kako kapitalizam mora izgledati! Oni su rekreirali sustav iz Marxovih knjiga koji, vrlo vjerojatno, u stvarnosti 19. stoljeća nikad nije niti postojao! To je tzv. “prvobitna akumulacija kapitala” koja je prema Marxu bila divljačka, otimačka, koja nije imala nikakve veze niti s radom, niti s poštenjem, niti s etikom, niti sa štednjom, niti s akumulacijom kapitala, da parafraziram Rojsa, tko je jamio, jamio je! Dakle, oni ljudi koji su kreirali ekonomiju, oni su u Hrvatskoj stvorili jedan isključujući model rasta kako ga je Marx vidio.
Moguć je “grčki” scenarij
Koliko su realna očekivanja za “grčki scenarij” u Hrvatskoj?
U slučaju da ne uspijemo sa svim ovim reformama koje se sada rade, mi smo i dalje na putu ka tome. Hrvatska i dalje juri prema tome, punom brzinom! To je kao tanker koji čak kad i okrenete kormilo kao što ga ova Vlada svim snagama vrti, pitanje je koliko će vremena trebati brodu da promijeni smjer, jer brod je jako velik i jako težak! Tako da u tom kontekstu imate situaciju prema kojoj kako sad brod plovi, mi i dalje jurimo prema “grčkom scenariju” i to malo sporije, ali u pravilu jako velikom brzinom! Ili ćemo početi proizvoditi više ili ćemo biti prisiljeni trošiti manje! Tako da tu neke dileme nema. Sad je samo pitanje: koji to sektori mogu proizvoditi više, kako natjerati najtalentiranije, najsposobnije da odu u te sektore da to naprave i kako formirati pravila igre da to bude moguće? I da se to ljudima koji će to napraviti opet isplati?!
Kako biste vi komentirali upozorenje multimilijardera i filantropa Georga Sorosa kako “EU prijeti raspad na jesen ove godine…”!?
Sorosa neću komentirati. Imali ste jednog ekonomista u Estoniji koji je slično komentirao banke u Estoniji, pa je završio u zatvoru. Međutim, očigledno iz nekih razloga Soros ima “mandat” da u puno većim razmjerima izaziva paniku. Mislim da je neozbiljno za bilo kojeg ekonomista da potiče glasine koje mogu iz bilo kojih razloga izazvati paniku!
Izvor:
Foto:
Intervju dana
Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi
Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno
Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.
Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.
Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.
Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.
Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?
Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.
Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?
Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.
Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij
Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.
Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?
Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.
(Ne)ozbiljna Nina
Znači li to predah od kazališta?
Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.
Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?
Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.
Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?
Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.
”Na terapiji”
Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?
Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.
Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto
Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.
Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?
Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?
Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.
Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.
Što?
Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.
Nisam zvijezda
Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?
Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.
Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…
Od kazališne plaće.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
S kim?
S Prljom, iz Leta 3.
Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?
Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?
Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.
Izvor:
Foto: Ivan Agnezović
Intervju dana
Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!
Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj
Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.
Socijalna skrb
Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?
Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.
Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?
Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva
U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.
Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?
To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.
Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?
Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.
Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?
u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan
Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.
Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?
U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.
Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?
Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.
Socijalne skupine
Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?
Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.
Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?
Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.
Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?
Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.
Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?
Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja
Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?
Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.
Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?
Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.
Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse
Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.
Nezbrinuta djeca
Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?
U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.
Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?
Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.
U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.
Istospolne
zajednice
Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija
Kako protiv nasilja u obitelji
Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na
Izvor:
Foto:
Sportprije 7 minuta
Kajak kanu klub Varteks organizirao 27. Memorijal Siniša Razlog
Crna kronikaprije 8 minuta
Teške ozljede: muškarac pao s traktora u Selnici, a drugi ozlijeđen pri padu s ljestava u Nedelišću
Život i društvoprije 20 minuta
FOTO Evo kako je bilo na proslavama Praznika rada u Novom Marofu, Trakošćanu i Martijancu
Život i društvoprije 1 sat
FOTO Kod Mačkovca otvorena edukativno-poučna gljivarska staza
Život i društvoprije 2 sata
Svi zainteresirani pozvani su da u petak upoznaju rodilište, primalje i rađaonicu varaždinske Bolnice
Sponzoriraniprije 6 dana
Za firme i pričesti najbolji odabir su plate i slastice iz kultne varaždinske Kavane Arbia Dorka
Kultna varaždinska Kavana Arbia Dorka u Stepinčevoj ulici ovih dana je predstavila pregršt odličnih prigodnih kolača i torti od kojih...
Sponzoriraniprije 3 tjedna
Pet Centar dolazi u Varaždin, a vi dođite na feštu otvaranja
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
Sponzoriraniprije 1 mjesec
Javni poziv Općine Maruševec
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
