ZANIMLJIV POSTAV GRADSKOG MUZEJA VARAŽDIN

Ideali ženstvenog odijevanja tijekom stoljeća mijenjali su se nebrojeno puta. Prolazeći poviješću ženske mode, vjerojatno nije bilo neudobnijeg i po zdravlje žene opasnijeg modnog perioda od 17., 18. i početka 19 stoljeća.

S jedne su se strane zatezale korzetima, dok su se s druge haljine proširivale metrima materijala, ispod kojih su se sakrivale drvene konstrukcije kako bi krinolina bila „krinolinom“. Na svojim krhkim tijelima žene nosile i do 20 kilograma odjeće.

Upravo ta moda varaždinskog plemstva, presjek načina kulture odijevanja od baroka do sredine prošlog stoljeća, dijelom je jedne od 14 zbirki stalnog postava Gradskog muzeja Varaždin.

Opasno po život

Atmosfera dvorskih salona u starogradskoj utvrdi još je lani postala dijelom kulise stalnog postava koju je postavila muzejska savjetnica Ljerka Šimunić, voditeljica zbirke Kulturno-povijesnog odjela Staroga grada. Konkretno, izložbeni je postav samo dio, kako se službeno zove – zbirke tekstila, nakita i modnog pribora. Izloženo je preko 260 predmeta, dok zbirka sveukupno broji oko 3.400 predmeta.

Predivnih haljina od svile, teškog brokata i čipke, što maštovitijih lepeza, bogatog asesoara…

– Takva je moda mnoge žene vjerojatno stajala života. Bila je jako loša za zdravlje. Za rak se nije znalo, ali žene su umirale od bolesti unutarnjih organa što je zasigurno povezano sa steznicima – priča nam autorica.

Ljerka Šimunić na ideju o stalnom postavu došla je još 1999. godine, kada je i realiziran. Ali zbog nepostojeće hladne rasvjete i spuštenog stropa u kuli, morao je biti povučen. No napokon je postavljen prošle godine, dok je prošli tjedan promoviran i katalog.

– Imali smo sve. Vjerno dočaranu kulturu života kroz ambijentalne sobe – kako su spavali, zabavljali se, blagovali… Nedostajala je jedino kultura odijevanja kako bismo zaokružili priču. Vrijedila su stroga pravila. Ništa nije bilo slučajno. Točno se znalo kako se odijevalo za doručak, što za grad, što poslijepodne, što za večernje izlaske.

Kakva odjeća za boravak kod kuće, a što za izlaske. Imali smo neprocjenjivu građu i bilo bi zaista žalosno ne izložiti je. Predmete smo sakupili poklonima, otkupima – često su nam stizale i cijele kolekcije – govori nam Ljerka Šimunić u svojemu uredu u utvrdi Staroga grada do kojega dolazi kroz labirinte hodnika s pogledom na prekrasne plemićke interijere prostorija ne tako davnih vremena.

Donatori

S obzirom na to da je to bio jedan od prvih muzeja na ovim prostorima, koji je pridonio tituliranju Varaždina kao kulturne prijestolnice, donatora nije falilo. – Gotovo da nije bilo plemićke obitelji iz Varaždina i okolice čiji predmeti nisu u fundusu Muzeja.

Tako su žene uglavnom poklanjale svoje skupocjene toalete, modne dodatke… – Zbirka dodataka zaista je velika, dok je haljina najmanje jer ih je teško sačuvati. Sve su to haljine od skupocjenih materijala. U Varaždin su uglavnom stizale iz Beča, Pešte ili Italije, iako su se kompletni trendovi kreirali u Francuskoj – vodi nas kroz modnu povijest Varaždinki muzejska savjetnica.

Najupornijim damama širina struka bila je 40 – 42 centimetra. Dakle, 20 centimetara uže od onoga što se smatra idealnim strukom. Već s 12 godina su djevojčice oblačile korzete

– Francuski dvor od 17. stoljeća, osobito u 18., postaje vodeći nositelj modnih trendova. Od Luja XIV. do danas. Prije toga je to bio španjolski dvor. Modne trendove kopirali su drugi dvorovi i tako se njihova moda širila svijetom. Francuska je bila centar izrade svile, brokata, čipke… Varaždinski i zagrebački trgovci su putovali i moda je brzo stizala do našega plemstva. U Varaždinu ste vrlo brzo mogli doći do modnog časopisa “Modenblata” – govori Ljerka Šimunić.

Prve modne časopise iz 19., a bilo ih je već i u 18. stoljeću, može se naći i u postavu varaždinskog muzeja. Štivo koje se u ono vrijeme nazivalo „časopisom“ danas bismo zvali knjigom. I to podebljom.

S tim je časopisima moda postajala dostupnija i običnom građanstvu, pa su plemkinje i služavke mogle identično pokazivati svoj modni izričaj. Naravno, materijali nisu bili isti. Kod plemstva je svaki predmet bio izuzetno skup i dragocjen.

– I u ono su vrijeme postojali modni kreatori, najčešće vezani isključivo za dvorove. Vladarice su imale svoje dvorske krojače, dizajnere frizura, šešira, odjeće… – govori Šimunić.

Konjska dlaka

Francuska revolucija 1789. godine i pogubljenje kraljice Antoanete jedno su vrijeme modu stavili na čekanje. Odbačeno je sve što je podsjećalo na aristokraciju, pa tako i raskošne toalete, korzeti, perike… Na red dolazi kao košuljica ravna haljinica s visokim strukom.

Žene još nisu stigle udahnuti od korzeta, a s razdobljem bidermajera, 1830. vratila se krinolina. – Zapravo, vraća se „krin“, a to je riječ nastala od riječi konjska dlaka. Ugrađivala se u steznike i podsuknje. Nekada su se nosači tih haljina radili kao krletke. Tko si to nije mogao priuštiti, domišljato je stavio nekoliko slojeva podsuknji kako bi se dobila širina. Počinju se raditi obruči povezani tom konjskom, jako čvrstom dlakom. Iznova je struk morao biti što uži, suknja što šira, a u širinu se više nije moglo ići.

Jedan od neostvarenih snova Ljerke Šimunić je izložiti intimno rublje negdašnjih dama

Smišljale su se metalne konstrukcije koje su bile na „oprugama“. Oko 1870. moda se promijenila, pa ne žele da haljina bude široka sa svih strana, nego naprijed ostaje normalna, a uz pomoć jastuka se stvara „pariška guza“. Žene su zaista nalikovale patkicama – priča Šimunić pokazujući nam crnu, doista „patkastu“ toaletu.

Sa ženskom željom za, primjerice, bavljenjem sportom, izbacuje se korzet, dolazi secesija. Haljina iznova postaje jednostavnija. Žene se ipak nisu tako olako dale razodjenuti iz krinolina, pa je jedno vrijeme postojalo neko prijelazno razdoblje.

Večernje haljine sa svojim bogatstvom ukrasa u čipki i metrima materijala dugo su se uspijevale othrvati novoj modi.

20 kilograma odjeće na ženi

Kad danas meteorolozi vele da se odjenete slojevito, riječ „slojevito“ sigurno nema isto značenje kao nekada. I bez meteoroloških savjeta i namjere da se prilagode vremenskim uvjetima, moda je bila baš takva – slojevita. Gaće se na selu dugo nisu nosile. Međutim, žene građanskog i plemićkog staleža nosile su gaće od vrlo tankog batista, gotovo prozirne – kao svila, do ispod koljena. Sa strane su imale raspor kako bi se lakše skidale. Gore su imale lagane prslučiće, kao kratke potkošuljice, pa steznik, potom nešto kao kombine. Sve to (osim jakog korzeta) od vrlo fine čipke. Nakon toga su išle podsuknje, nekoliko njih. Često su se na kombinee ispod haljina stavljali polstroni. Potom su išle bluze. Većina onoga što izgleda kao haljina, sastavljeno je od suknje i bluze. Često su se posebno stavljala i orukavlja. Potom pelerina.

– Unatoč prozračnim materijalima, obruč za krinoline bio je izuzetno težak. Za neku od tih haljina trebalo je i tridesetak metara materijala – svaka čast ženama jer su konstrukcijom bile nježnije. Sigurno su 20 kila nosile na sebi. Tako odjevena žena bila je samo za pokazivanje. Ništa nije mogla raditi u tome. Posljednje krinoline imale su kolute na metalne opruge koje su se stiskale ili razvlačile. To je bilo vrlonepraktično i neudobno – pretpostavlja Ljerka Šimunić.

Izvor:
Foto: GMV